Rođen u decembru 1937. godine u Bravnicama kod Jajca, u oficirskoj porodici, Deni je osnovnu školu pohađao u četiri grada: počeo je u Jajcu, nastavio u Požegi i Bjelovaru, a završio u Banjoj Luci. Nakon završene srednje škole zapošljava se kao precizni mehaničar u banjalučkom Čajavecu, a nakon obuke u zemunskom Teleoptiku umjesto posla u struci Deni za životni poziv bira - avanturu.
"Imao sam prijatelja Banjalučanina koji je tada studirao u Zagrebu. Želio sam da odem što dalje. Konačni san je bio Pariz, Sena, klošari, gitare, poezija... Zagreb je, vjerovao sam, bio prva stanica. Zaposlio sam se u jednoj tekstilnoj firmi, radio pola godine i napustio to. Četiri godine sam bio član Studentskog kulturnog centra, popularnog SKUCA. I poslije toga - Pariz! Bulevari, pjesnici, slikari, vina... Tada sam i postao Deni. Zajedno sa strašću za Parizom rasla je i ljubav prema glumi", priča Deni.
Nakon jednogodišnjeg boravka u Parizu Deni se vratio u zagrebački SKUC. Tada su počele velike filmske koprodukcije u Jugoslaviji i on je počeo da se prijavljuje za razne uloge. Na filmu debituje 1967. godine, u televizijskoj seriji "Odisej", u ulozi Penelopinog prosca, rame uz rame sa Bekimom Fehmiuom i Irenom Papas. Htio je da upiše akademiju, ali su ga godine zaustavile. Primali su studente do 25. godine, a Deni je prebacio - za jednu.
"Nema veze. Ionako sam na filmu prošao sve. I radio sam sa svima. Čuvao sam ugovore za svaki film i znao sam tačan broj, ali se to vremenom pogubilo. Igrao sam uglavnom sporedne i epizodne uloge u filmovima i u televizijskim serijama. U 'Nepokorenom gradu' mi je dodijeljena uloga njemačkog agenta gestapovca i to me je obilježilo i za kasnije uloge, pa sam najčešće dobijao negativce. Povremeno su me angažovali u zagrebačkom Studentskom kazalištu i popularnom ITD-u", kaže Deni.
Petog septembra 1991. godine dolazi u Banju Luku da posjeti oca dan-dva. Da vidi, kako kaže, ćaću Dušana. Sa sobom je ponio jedino odjeću u kojoj je došao. I to je bilo to. Nazad više nije mogao. Mislio je da će se do proljeća 1992. godine sve smiriti, ali desilo se upravo suprotno...
"A taman sam trebao dobiti garsonijeru koju mi je potpisao Veljko Bulajić u ime Udruženja filmskih radnika Hrvatske. Tamo je ostalo sve - dokumenti, fotografije, novinski tekstovi, nagrade... Ostali su mi čak i novi zubi u čaši. Ubrzo sam u Banjoj Luci počeo raditi u Narodnom pozorištu RS", nastavlja Deni.
Zavaljen u stolici garderobe ili u jednoj od kafana u kojoj pije "voćno" pivo ili čokaljčić "žuje", Deni upoređuje dvije Banje Luke - onu u kojoj je rastao i u kojoj se školovao i ovu u kojoj je dočekao penziju.
"Ona Banja Luka, moja Banja Luka, meni je draža. Bila je manja, toplija. Lakše si mogao da sretneš raju. Nekada je bio praznik kada igra Borac, ili kada se boksuje u Slaviji, danas toga nema. To su bile svečanosti. Tražim ja ponešto od te Banje Luke, stalno sam na nogama. Kuća, koju zovem jazbinom, samo je moje prenoćište, ništa više. I boemija se izgubila, nema je više", priča Deni.
I on, kao i svi glumci, ima neostvarenu želju. Iako zna gotovo napamet ulogu, Deni nikada nije igrao Grka Zorbu.
"Da, to je moj glumački san. I kako stvari stoje - to će i ostati..."
Počelo je praznično ukrašavanje grada: U Sarajevu zasjali prvi novogodišnji ukrasi
