Darko Cvijetić: Živimo vic Nadrealista koji već dugo nikome nije smiješan
Definicija tragedije: Nema stranih vojski, zlo dolazi iz susjednih vrata
"Uslov prave tragedije jeste da se tragični događaji dešavaju među onima koji su bliski. Nema tu stranih vojski, nema desantnih jedinica. Sva zla dolaze iz susjednih vrata, od onih s kojima ste do jučer pjevali i slavili, bili bliski. A onda počinje masakr. Kako je moguće da u tim ljudima čuči toliko zla, kako to niko nije prepoznao, gdje je to bilo svih tih godina?", citirao je reditelj Kokan Mladenović Aristotela opisujući knjigu prijedorskog umjetnika.
Nakon višemjesečnih najavljivanja, u Kamernom teatru 55 počeo je rad na predstavi "Schindlerov lift". Nakon što je posjetio nekoliko proba Cvijetić smatra da je pred glumcima i rediteljem Mladenovićem vrlo buran proces.
"Dugo sam u pozorištu, ali ne sjećam se da mi se dogodilo da glumci, reditelj i ja zajedno plačemo nakon nekih dijaloga, izgovorenih rečenica, proba... Sve to je zapanjujuće. Još uvijek sam pod dojmom. Velika mi je čast što će moje djelo igrati takvi glumci, što će biti uprizoreno na sceni najbolje pozorišne kuće u regiji, pod rediteljskom palicom tako velikog majstora", emotivno ističe.
Cvijetić se potom osvrće na Aristotelov citat, kazavši kako je upravo tih nekoliko redova nešto što najbolje opisuje dubinu užasa koji nam se dogodio. Ovo je, kaže pisac, tragedija biblijskih razmjera.
"Prošla su tri desetljeća, a mi još uvijek nismo u stanju promijeniti najbanalnije narative kako bismo stupili u bilo kakvu vrstu budućnosti. Rekao bih da živimo 'permanentnu lošost'. Živimo istu 1994. i 1995., ovdje vrata nikako da se zatvore. Volio bih da moj roman pokazuje vremensku distancu, no nažalost nije tako. Stalno živimo prošlost i zlo. Ostavljeni smo od međunarodnih faktora koji su zabavljeni svojim problemima, prepušteni svojoj savjesti koja nikako da se probudi i dođe na večeru", ogorčeno će Cvijetić.
Mnogi vjerovatno neće doživjeti izlazak iz vrtloga, odnosno kruga u kojem se konstantno vrtimo. Ipak, tračak nade nazire se u generacijama koje dolaze. Prijedorčanin ističe kako ne želi odustati od vjerovanja da ćemo nekada dosegnuti novo doba, ne samo mobitelima, nego i mentalno i civilizacijski: "Devedesetih smo istupili iz civilizacije, još uvijek se nismo vratili".
"Ključna tačka našeg poraza jeste činjenica da nas je nacionalistički narativ preplavio"
Prijedor danas se ne razlikuje mnogo od grada opisanog u knjizi: "Oni koji nisu odselili su biološki nestali. Zamijenili su ih neki drugi ljudi. Soliter je poluprazan, Prijedor je kao i mnogi drugi gradovi u BiH grad iz kojeg se odlazi. Ljudi shvataju da ne mogu dosegnuti nivo najbanalnije građanske korektnosti, kao i da je lakše u Njemačkoj biti građanin drugog reda i imati neku elementarnu pristojnost prema sebi i prema porodici, nego čekati da se ovdje desi nešto što je nama biološki nedogodivo. To je ključna tačka našeg poraza, to što naši gradovi sve više liče jedan na drugi. Nacionalistički narativ je sve preplavio. To je vrlo tužna priča, ljudi odlaze. Ja više ne znam nikog ko svoju budućnost veže za ovu zemlju".
Možda najstrašnija stvar jeste činjenica da smo navikli na haos koji živimo. Ono što smatramo normalnim svakom razumnom izgleda sumanuto. Ko god nas posjeti, govori pisac, nakon ćevapa ne nailazi ni na šta interesantno: "To su sva zadovoljstva koja možemo ponuditi. Nakon toga počne da uočava sve anomalije koje pripadaju 19. stoljeću. Čovjek ostane šokiran".
Položaj pisca, kao i drugih umjetnika, u Bosni i Hercegovini je beskrajno tužan. Svi su prepušteni sami sebi, a kriza koja se godinama nadvija nad državom je kroz pandemiju postala još vidljivija.
"Danas glumci nemaju hljeba ako nisu uzidani u neku instituciju. Čim ste van društvenog miljea, odmah ste u nekom brisanom prostoru koji je neumoljiv. Na zapadu nije tako, u normalnim zemljama je briga za umjetnike beskrajna. U takvim državama je umjetnik zaštićen kao dobra biljka. Zakoni paze umjetnike, slobodu izražavanja i stvaranja. A ovdje? Svi smo u istoj situaciji, razlike su u nijansama. Niko ne može živjeti od svoje umjetnosti, mora svaštariti da bi prehranio porodicu. To je vrlo tužno", govori.
Ako ne ulažemo u umjetnost, šta ostavljamo iza sebe?
Stav društva o tome kako se umjetnici "žale bez razloga" trebalo bi u potpunosti odstraniti. Ako nemamo umjetnost, šta imamo? Ko će i zbog čega o nama pričati? Šta ostavljamo iza sebe?
"Presušujemo na svim izvorima. U ovom društvu je sve podijeljeno, srpski su prozori, hrvatska su vrata... Živimo jedan vic Nadrealista koji ne prestaje. Iako je u početku bio smiješan, na momente strašan, sada je već toliko odbojan da se plašim kako će budući ljudi uopće poimati umjetnost ovdje", stav je pisca.
"Jugoslavija je postojala osamdesetak godina, ali je iza sebe ostavila umjetnički kapital koji mi nećemo dostići ni za 300 godina. To je sada već očito. U toj zemlji je postojala briga za one koji proizvode sliku o društvu koje mi jesmo. Nas očito nije briga za tu sliku. Mi više nismo ni u kapitalizmu, ovo je neki hibridni feudalizam koji je prvobitno nakupljanje kapitala. Izmičemo svim kategorijama, teško nas je igdje svrstati", nastavlja Cvijetić.
Ipak, intervju zaključuje u pozitivnoj noti. Bogati smo, imamo književnike koje ne zaslužujemo.
"Mladim ljudima je potrebno pružiti podršku kako bi svojim talentom prevazišli zlo koje nas okružuje. Jedino tako možemo dosegnuti neke druge teme, ne obrađivati samo one ratne, već raditi i na porodičnim, ljubavnim i roditeljskim, svim onim koje nam sada klize kroz prste jer živimo samo 'permanentnu lošost'", zaključuje Cvijetić.
