Dragan Komadina o predstavi "Ravna ploča": Priča o posljednjem danu života
Na početku razgovora Komadina nam kaže kako je tekst "Ravna ploča" skoro cijelo destljeće "sazrijevao" u ladici. Svjetla pozornice ugledat će zahvaljujući nagovoru njegove kolegice, rediteljice Lajle Kaikčije s kojom je već sarađivao na predstavi "Drang nach Westen" (Prodor na Zapad) koja je postigla velikih uspjeh i osvojila šest prestižnih festivalskih nagrada, od čega dvije nagrade za najbolju predstavu u cjelini.
"Drago mi je da će ovaj tekst doživjeti svoju praizvedbu, jer 'Ravna ploča' implicira mogućnost da smo kao društvo, u smislu zaštite ljudskih prava, postali jedna regresivna vukojebina u kojoj nas nemogućnost da uspostavimo bilo kakav društveni konsenzus i uspostavimo zajednički sistem moralnih vrijednosti nerjetko dovodi u poziciju da se svetimo vlastitoj djeci uskraćujući im normalan razvoj. Dakle, žrtva u nemogućnosti da dobije emotivnu i pravnu satisfakciju za zlo koje joj se dogodilo insistira na neprerađenoj traumi i postaje presudan moralni arbitar u odgoju vlastite djece što nažalost otvara mogućnost ulaska u novi krug osvete", rekao je.
Priča o boli povrijeđene žene aktuelna i danas
"Ravna ploča" je priča o posljednjem danu života žene koja živi sama sa slijepim sinom u zabitom hercegovačkom selu, na obroncima Vran planine, (samo)izolirana od svijeta s kojim jedinu vezu ostvaruje preko mentalno ograničenog lika.
"Zatvorivši se u taj svijet, sada se na kraju puta mora osvrnuti i priznati neke stvari mladiću odgajanom u svojevrsnom kućnom pritvoru. Ukratko, to je komad o ženi koja je u pokušaju da se izbori s vlastitim poniženjem, nasilno sagradila jedan bizarni i, osobito za sina, pogubni mikrokosmos, uvjeravajući ga da je to zapravo najbolji od svih mogućih svjetova", približio nam je Komadina ukratko radnju predstave.
Ističe da je, nažalost, ova priča i danas aktuelna i pojašnjava da naslov ove drame nije samo majčin očajnički pokušaj da na samrti utješi sina metaforom "ravne ploče", svijeta kao idiličnog mjesta prilagođenog slijepcima, nego je i podsjećanje kako svaki radikalizam, makar se radilo i o majčinskoj ljubavi, nužno vodi u fundamentalizam.
"Najstrašnije od svega jeste spoznaja o tome s kakvom je ljubavlju i povjerenjem mladić spreman slijediti majku i vjerovati joj. U suštini, taj se dogmatski okvir ne može preispitivati, jer ga slijepi zatočenik doživljava kao prostor pune slobode i sigurnosti. Ono što mene idejno možda najviše provocira u ovom tekstu jeste problem žrtve, u ovom slučaju zlostavljane žene, koja se jednom dominatnom patrijarhalnom modelu, gdje se 'kraljevstvo daje za sina', osvećuje na originalan način", rekao je.
Jezička raznolikost
Tekst je pisan ikavicom i prilagođen je govornom području Tomislavgrada, a Komadina nam kaže kako ga je slika tog čudnovato surovog i lijepog krajolika, koji je u više navrata memorisao prolazeći tim krajevima, nesvjesno ponukala da radnju smjesti u duvanjsku zabit.
"Ima nešto iskonsko u tom spoju goleti i krša s jedne, te škrtih pašnjaka i rijetkih pojasa šume s druge strane. To je za moj dramski instinkt bio idealan topos, jer iz tog gotovo starozavjetnog tla može izrasti jedna lokalna Medeja. A kad smo već u području Tomislavgrada, onda je u govoru likova bilo posve prirodno zadržati i tu autohtonu ikavicu kao jedan dragocjen sociolingvistički stilem, užasno rijedak na našim teatarskim scenama. Ta duvanjska ikavica odraz je jedne dijalektalne ljepote i naše jezične raznolikosti", rekao je.
Na pitanje kakvo mjesto drama ima u današnjem bh. društvu Komadina kaže da činjenica da smo dogurali do XVII festivala bh. drame govori kontinuitetu.
"To govori o kakvom-takvom kvantitativnom opsegu koji omogućuje ne samo opstanak, nego i kvalitativni rast domaćeg dramskog teksta. Kao docent na Odsjeku za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu ponosan sam što posljednjih godina značajan obol u afirmiranju domaćeg teksta ne samo u BiH, nego i u regiji, daju naši profesori i studenti", rekao je.
Glavnu ulogu u ovoj predstavi ostvarila je glumica Gordana Boban, a ostatak glumačke ekipe čine Nusmir Muharemović, Robert Krajinović, Muhamed Bahonjić, Predrag Jokanović i Zlatan Školjić.
Autentičnu likovnost predstave, scenografski i kostimografski je na scenu prenijela Sabina Trnka, a kompozitor predstave je Igor Kasapović. Za scenski pokret je bio zadužen koreograf Thomas Steyaert. Jezička saradnica u radu na predstavi je prof. dr. Naila Valjevac, koja je tekst adaptirala govoru područja Tomislavgrada.
