Dragan Komadina: Saša i ja smo ratovali jedan protiv drugog, a sada zajedno pravimo predstave

U posljednjoj sceni predstave glumci prolaze kroz svojevrsnu katarzu, koliko Vam je važan bio taj katarzični momenat u cijeloj priči?

Ta posljednja scena jeste katarzična, katarzični momenat koji je dat u jednom ironijskom ključu, a to je jedna stilska figura koja dominira u ovoj predstavi, ironija i autoironija. Mi se ipak smijemo sami sebi, jer mi smo dio tog svijeta. I ta katarza jeste pobjeda, pokazuje da smo se oslobodili svoje traume, ali mi opet izlazimo iz zgrade i nastavljamo živjeti kako smo i živjeli. I dalje smo u modelima, u obrascima koji su nam zadani. Dakle, nismo mi iznad ovoga, nama je samo lakše dok to igramo, dok vidimo ovu sjajnu energiju. Pogotovo kad gostujemo i kad prenosimo ovu poruku. Ali, mi smo itekako dio toga.

Želio bih da kažem da je ovo prije svega duboka antiratna poruka i predstava. Ja i Saša Oručević bili smo u različitim vojskama. Mi smo pucali jedan na drugoga, bili smo na suprotstavljenim stranama, ali smo smogli snage da se nasmijemo svemu tome. To je jedan od fenomena ove predstave, da jučerašnji vojnici koji su se tukli jedan sa drugim prave predstavu protiv tog rata i smiju se sami sebi i svojoj muci.

Sad kad pogledate na svoje ratno iskustvo, kako ste se osjećali? Da li ste znali zašto Vi zapravo pucate, zašto ratujete?

S ove pozicije, naravno da nisam. Vi formalno kao znate, deklarativno, ali suštinski vi samo hoćete jedno, kao što i oni hoće samo jedno u predstavi: ta dva lika žele samo preživjeti. Samo to znate u ratu, samo da ste strana koja hoće preživjeti, jer se dijeli sve na one koji prežive i one koji ne prežive. To je jedino imanentno ljudskom biću, taj instinkt za opstankom, sve ovo ostalo je nadodano, ta ideološka indoktrinacija, sve to je manje bitno. Ono što glumci dobro predstavljaju je da su oni na suprotstavljenim stranama, iako smo oružje izbacili iz predstave, i to da žele da prežive. Ja znam da si ti tu i da moraš pucati na mene, kao što i ja moram pucati na tebe, ali daj da napravimo nekako da preživimo. To je posveta svima onima koji su poginuli, ja imam dosta prijatelja koji su poginuli i htio sam nekako da im napravim posvetu, da im kažem, nažalost, uzalud ste poginuli, ali sjećamo vas se.

Kako je došlo do saradnje između dva pozorišta u Mostaru?

Ja se sa glumcima privatno poznajem nekih 10 godina. U nama je dugo zrila ta ideja, krenuli smo prvo privatno u taj projekt. Onda smo ga ponudili institucijama, nisu to nama institucije ponudile, ili neki političari. Mi smo to ponudili i direktoru i ravnatelju obje ove institucije i oni su to stvarno objeručke prihvatili. Bez problema, bez kalkulacija, jer su vjerovali nama. Vjerovali su ljudima koji stoje iza toga. Ali, nije bilo nikakvog nadfiltera. Da se mora neko javiti u centralu neke stranke pa da se to odobri, ma nema šanse. Uostalom, ovakve stvari političare i ne zanimaju. A i mene ne zanimaju političari. Ne zanimaju me oni kao potencijalna publika, jer njima je dobro, njima će svakako biti dobro, sa "Ajmo na fuka", bez "Ajmo na fuka". Ja hoću ove mlade ljude, da njima kažemo "Pazite, djeco, ako smo mi koji smo se tukli mogli napraviti antiratnu predstavu, nemojte vi biti sljedeći, nemojte da vama sutra daju pušku", onda džaba "Ajmo na fuka", džaba sve. Predstava treba prevenirati sljedeći rat.