Dragan Marinković Maca: Sarajevo uspješno prizemlji svakoga, to nije sredina za zvijezde

Dinamičan poslovni život vrlo lako kombinuje s mirnim porodičnim životom. Tvrdi da maksimalno koristi sva 24 sata u danu te da se ne slaže s ljudima koji kažu da za neke stvari ne mogu naći vremena. Ne bavi se stvarima koje bi ga mogle sputavati ili unazaditi. Umor ga, kaže, stigne, ali uspije odmoriti uz porodicu. Smatra da je finansijski i kreativno zadovoljen i bez problema uspijeva stići na sve strane.

"Odmoriš se s dragim ljudima, kad radiš i stvaraš, čitaš i baviš se sobom. Ne znam šta je umor, danas se sve poremetilo i nekako promijenilo vrijednost. Neke stvari koje su nekada bile sasvim normalne danas se glorifikuju i smatraju previše bitnima, dok su u isto vrijeme neke veoma bitne počele gubiti na vrijednosti. Svoj život treba obojiti lijepim bojama", kaže nam glumac.

Budućnost jedne zemlje zavisi od obrazovanja, priča nam Maca. Samim time, ukoliko obrazovni sistem zakaže, onda se ne treba iznenaditi posljedicama koje se najviše vide na mladim ljudima. Marinković ističe da često posmatra mlađe generacije te shvata da su se vremena promijenila i da oni sada puno pliće posmatraju svijet oko sebe.

"Kad čujem kakvu muziku slušaju, kakva im je priča... Nije mi to jasno. Počeo sam raditi sa 13 godina i nikad više nisam stao. Radoholik sam, to mi odgovara. Ali oni sada biraju šta će raditi, mnogi ne žele raditi nikako. Te 'neću za toliko para' ili 'nije to za mene' i slično. 'Daj ima li šta navrat-nanos' i tako dalje. Ne kažem da su svi takvi, mislim da je sve do kućnog vaspitanja i do toga kako roditelji odgajaju djecu", kaže Maca, stavljajući akcent na to da se djeca uvijek ugledaju na roditelje te da "sve uvijek polazi iz kuće".

Čudi se priči o "verifikaciji diploma", sve to mu je strano. Smatra da bi ostvaren čovjek trebao imati mnogo više od same fakultetske diplome, mora se dokazati u nekim životnim situacijama. Sebe ne smatra "utopistom", ne želi se odlučivati za strane.

"Nikad nisam bio dio tih protesta, ali se sjećam antiratnih protesta. To se dešavalo devedesetih i svi smo se ujedinili protiv rata pa smo se na kraju dvadesetog vijeka pobili ko najgori neprijatelji. Isto se dešava i danas, donedavno protestuju protiv određenih stranaka, a one onda pokupe još više glasova nego prije protesta", kaže.

Dragan se bavi sobom i ljudima do kojih mu je stalo. Ne želi ispravljati "krive Drine" i svjestan je da postoji greška u sistemu, a da je sve ostalo posljedica domino-efekta.

"Mi u DNK kodu imamo korupciju, vučemo to iz djetinstva. Žalosno je što je većina ljudi neobrazovana. Kad si obrazovan, teško da ćeš progutati neke stvari koje nisu ispravne, a koje nam danas plasiraju. Ja se bavim svojom djecom, jer ako se ne baviš svojom djecom, niko neće. Učim ih, razgovaram s njima još otkako su bili mali", priča.

Sinovima daje vrijeme za igrice i zabavu, ali se trudi komunicirati s njima i prije svega im biti prijatelj pa tek onda otac. Imaju drugačije ukuse za muziku, kaže, opisujući sebe kao "Azromana" koji je odrastao uz muziku Branimira Štulića i uživao u smislenim tekstovima.

"Bavimo se jedni drugima, putujemo, hodamo i zezamo se. U meni imaju velikog prijatelja i volio bih da ostane tako", kaže.

Jedan od njegovih sinova živi u Novom Sadu, dok je drugi u Sarajevu. Maca ističe da to nema nikakve veze te da su njih dvojica nerazdvojni i da mnogo vremena provode skupa. Vrijeme koje provedu zajedno maksimalno iskorištavaju i trude se da bude što kvalitetnije. Glumac ističe da se voljenim ljudima treba konstantno baviti kako bi imao odziv s druge strane. Ne želi nikoga uzimati zdravo za gotovo.

"Ja sam bolno tačan, direktan i iskren. To su neke karakterne tačke koje se kod mene nikada nisu promijenile", kaže.

Prisjeća se ratnih dana kada je sa starijom bh. glumačkom postavom glumio u Kamernom Teatru 55. Predstave koje inače traju sat i po igrali su i po četiri sata, a sala pozorišta je uvijek bila puna. U tih nekoliko sati koje su provodili glumeći, pomagali su građanima, ali i sebi samima, da zaborave na sukob na koji bi ih svako malo podsjetio zvuk granate koja se rasipa po zgradama i ulicama.

"Padaju granate, mi igramo 'Ljubovnike'. Moja generacija, tj ljudi koji su u takvim uslovima igrali predstave, su ljudi kojima niko ne može parirati. U krcatoj sali, jedni na drugima, četiri sata igramo predstavu. Napolju udara, nešto se oni posvađali pa bombe padaju. Ljudi su se smijali, mi smo uživali. Ne znam je li to bolest, možda odbrambeni mehanizam. Mi smo na glumu bili navučeni, nismo mogli prestati raditi. Svakodnevno smo izvodili razne predstave, to nam je pomoglo da shvatimo da je rat samo još jedna epizoda u našim životima", prisjeća se glumac.

Svi koji su prošli kroz agonije i neimaštinu znaju kako je bilo, a malo ih je, kaže Maca, koji nisu osjetili posljedice rata. Sa svima s kojima je glumio i danas je u kontaktu, glumci su tada izgradili veze koje nije moguće tako lako prekinuti. U svoj toj ratnoj situaciji nije bilo moguće lagati ljude, nije im preostalo ništa drugo nego da se potpuno otvore i predaju poslu pa je u pozorištu cvjetala iskrenost.

"Danas je situacija drugačija. Živimo instant život, pišemo instant predstave, tekstove, pijemo instant kafe i tako dalje. Sve traje dva-tri dana pa se zapitaš gdje živiš. Da li sam samo živ ili egzistiram na aparatima. Tu treba pronaći smisao života, jer je veoma kratak i ne treba gubiti vrijeme. Postavili smo dijagnozu, a terapija za opstanak jeste da izgradiš svoj mikrosvijet i okružiš se ljudima koje voliš i koji te vole", kaže Maca dodajući da u "bari prepunoj krokodila" treba biti lokvanj.

Marinković priča kako nam svima nedostaje neko s kim možemo sjesti i popiti kafu. Ljudi više ne slušaju jedni druge i češće odlaze psihijatru i plaćaju da ih on sluša, nego što slušaju jedni druge. Sarajevo naziva idealnom sredinom za odrastanje. Navodi da tako misli jer Sarajlije uvijek imaju nešto prokomentarisati, bez obzira na to o kome se radi. Sarajevo nije sredina za zvijezde, svi ostaju prizemljeni. Ovaj grad ne prihvata one koji su puni sebe, a svoje ljude drži čvrsto na zemlji i ne dopušta im da "prodaju maglu".

"Lijepo je čuti kompliment i kritiku. Ono što je najljepše u mom životu jeste to što sam generalno neprihvaćen. Sve što sam napravio stvorio sam sam. Nisam estrada, oni mene ne shvataju, a ni ja njih, zbog toga se ne družimo. Ne spadam u tu 'finu gradsku raju', oni žive drugačiji 'životni fol'. Nisam ni glumac, nisam ni estrada. Meni tako najviše odgovara. Bitno je u svemu biti ono što jesi i biti autentičan", kaže glumac dodajući da u životu nikada nije imao idola nego samo ljude čiji je rad cijenio.

Veliko je tržište, jeste teško, ali uz malo sreće i dosta ozbiljnog rada može se uspjeti. Ne može niko nikoga ugroziti, dokle god je neko autentičan i trudi se.

Maca je nastupao u svim državama bivše Jugoslavije, želja mu je posjetiti Ameriku, a u Kanadi i Australiji je već bio. "Preko grane" se susreće s ljudima koji mu priđu poslije predstave i s kojima vrlo rado popriča.

Predstava "Šon Fon Kupidon" održat će se 14. februara u 20 sati u prostorijama Doma Mladih u Sarajevu, a Maca je iskoristio priliku da pozove sve one koji su željni dobre zabave da ga posjete i uživaju u cjelovečernjem showu.