Dvije decenije bez Darija Džamonje: Kako pamtimo pisca koji je živio Sarajevo
"Postojale su dvije provalije; na jednoj je bio Daco Džamonja – usamljeni talentirani dječak željan ljubavi i ‘obične’ (malo)građanske topline doma; na drugoj Dario Džamonja – džangrizavi namrgođeni odbojni osobenjak koji, kako sa sebeljubivim zadovoljstvom prozaiste kaže u jednoj od svojih knjiga, ‘nikada nije pisao poeziju’ i kojem se gadi sve što bilo kakvim umekšavanjem ometa njegov tvrdoglavi put u ništavilo. Pravi Dario Džamonja, pisac, krio se u provaliji koja je povezivala ove dvije. A tamo niti je stizao niti je živio baš iko osim njegovih priča", navela je, između ostalog, u tekstu.
Ni dvadeset godina nakon njegove smrti nije sasvim sigurno koliko ga je iko zaista poznavao, uprkos činjenici da se kroz svoje knjige i kolumne nerijetko ogolijevao i otkrivao čitateljima. Pričao je o samoći, pijanstvima, mamurlucima, svojim prijateljima i porodici, o tužnoj sudbini i dječačkim snovima. Reklo bi se da nam je uvijek bio izuzetno blizak i istovremeno - nevjerovatno dalek. Kao da, čim ga dohvatimo vrhovima prstiju, shvatamo koliko je toga što još ne možemo dokučiti.
Dacin prijatelj iz djetinjstva Milorad Bjelogrlić prisjeća se riječi Marka Vešovića, jednog od njegovih profesora, koji je pisanje pokojnog književnika prokomentarisao sa: "Džamonja je spadao u biografske pisce, što znači da je svojim životom garantovao za sve što je pisao".
Bjelogrlić se prisjeća kako je Džamonju posmatrao kako iz dječaka sa prašnjavog sarajevskog igrališta odrasta u sjajnog i iskrenog pisca. U sjećanju su mu i dalje vrlo žive slike druženja s Dacom: "Najčešće smo sjedili u Fisu, posebno pamtim momente kada bi Daco prepričavao anegdote i 'prosipao sarajevske folove'. Ljude smo dijelili na 'raju' i 'papane'. Još se sjećam Dacine definicije Papana: Primitivci-Amoralni-Polupismeni-Agresivni-Nacionalisti".
Najveći dio svoj života proveo je u Sarajevu, a radio je kao kolumnista u Slobodnoj Bosni, Večernjim novinama, Oslobođenju, Valteru i Valter ekspresu... Među onima koji su piscu posvetili nekoliko posebnih redova je i Miljenko Jergović, koji je između ostalog napisao i poseban osvrt na Dacine kolumne:
"Te su njegove kolumne - koje obuhvataju i dobar dio knjige 'Ako ti jave da sam pao…', čitatelji izrezivali, pa ih ispresavijane nosili u novčanicima, kao neku vrstu životnoga manifesta, ili onoga jednog najvažnijeg teksta, kojem je mjesto uz slike djece i žene, u pretincima u kojima se danas, obično, drže kreditne kartice", pisao je Jergović.
U Džamonjinim knjigama i kolumnama najviše se govori o Sarajevu. Kroz tekstove se provuče i neka druga poštanska adresa, ali fokus je uvijek na gradu u kojem je odrastao. Koliko je to Sarajevo slično današnjem i koliko ljudi iz Dacinih djela nalikuju onima koji sada žive vrata do naših - o tome ne treba raspravljati. Čak ni to koliko je ko poznavao Darija nije neophodno razrađivati, što će sigurno potvrditi svi koji su više puta pročitali njegova djela i svaki put između redova pronašli nešto novo - dodatni dokaz o tome koliko je Daco zaista slojevit i poseban.
Na koncu, dvadeset godina nakon njegove smrti u kafani "Šetalište", gdje je bio čest gost, još stoji bista Darija Džamonje. Njegovo štivo i dalje uspješno osvaja nove generacije, a starije vješto privlači da se prisjete mladosti u Sarajevu. Godinama nakon njegove smrti ga pamtimo kao velikog pisca koji je živio, pisao i nesebično dijelio svoje Sarajevo.
