Intervju / Dževad Karahasan: Nama jezik ovdje uglavnom služi da proizvodimo nesporazume

Kako je nastala knjiga u kojoj postavljate toliko važnih pitanja o životu današnjeg čovjeka i o čemu to razmišlja autor "Nedoumica"?

Esej je ona književna forma u kojoj se ja najviše mogu približiti sebi i u kojoj najviše govorim ja kao ja. Kada pišem roman, pripovijetku, dramu ja uspijevam između sebe i teksta udjenuti zanat, formu, likove. Kada pišem esej ja govorim upravo kao ja, tako da su moji eseji često bliski ispovjednoj formi. Esej je i nastao kao potpuno lično razmišljanje o nekim važnim pitanjima. U ovoj knjizi u jednom eseju razmišljam o tome šta je melanholija danas, kako ona danas izgleda, pitam se da li postoje melanholične epohe i citiram recepte koje su liječnici propisivali kao lijek od melanholije. Razmišljam o samoubistvu, o parodiji i drugim važnim temama za vrijeme u kojem živimo danas. Svaki moj pokušaj da o bilo čemu razmišljam povezan je s nizom nedoumica, nizom pitanja o tome koji je od mogućih odgovora tačan, jer sve što mi ljudi mislimo samo je jedna od mogućih istina, jedan od mogućih odgovora. Moja razmišljanja su uvijek boravak u nedoumici.

Koliko je pisana riječ važna danas i kakvu poziciju književnost ima u današnjem svijetu?

Književnost je uvijek bila izuzetno važna, a danas je važnija nego ikad. Naprimjer, u epohama koje su imale snažnu duhovnu dimenziju kulture književnost je bila manje važna nego danas i tada niste morali pisati romane. Međutim, danas kada postoji industrija za proizvodnju zaborava, u epohi ekonomskog totalitarizma i fašističke diktature tehnologije, književnost je neopisivo važna. Živimo u svijetu u kojem se definitivno ukida jezik kao sredstvo izražavanja i okruženi smo ljudima koji ozbiljno vjeruju da svoje duhovne sadržaje mogu izraziti sms porukom. Nas se pokušava uvjeriti da je jezik samo sredstvo sporazumijevanja i da je riječ samo nosilac informacije. To je monstruozna laž, jer se mi možemo sporazumjeti i znakovima, bez ijedne riječi. S druge strane, postoje stvari koje možete izreći samo na maternjem jeziku, jer je jezik najvažniji instrument kojim pojedinac izražava svoje duhovno biće. Ja uživam da predajem na njemačkom one stvari koje se mogu naučiti i koje se odnose na razumsku dimenziju mog bića. Ali osjećanja ne mogu izraziti na njemačkom. Ne mogu na njemačkom jaukati, vrištati, urlati. Čitava industrija, pseudokultura današnjeg svijeta, želi razoriti sve te dimenzije jezika i svesti jezik na puko sredstvo sporazumijevanja. Zbog toga je danas više nego ikad važno čuvati i njegovati književnost.

Činjenica je da na prostoru bivše Jugoslavije, gdje se zbog nemogućnosti suočavanja s prošlošću sve više manipuliše jezikom, upravo ta osnovna svrha jezika zanemaruje. Zbog čega je to tako i kako to komentarišete?

Na prostoru bivše Jugoslavije se već tridesetak godina sistematski proizvode prividni problemi o kojima se onda uspaljeno brblja, svađa i pjeni. Sve se to radi kako se ne bismo bavili stvarnim problemima i kako ne bismo došli u situaciju u kojoj bismo mogli jedni s drugima razgovarati kao ljudi. Nama jezik danas ovdje uglavnom služi da proizvodimo nesporazume. Sastavljamo Deklaracije o zajendičkom jeziku, pa onda mjesecima pjenimo zbog toga i pravimo se da o tome ozbiljno raspravljamo. Samo čekam kada će neko otkriti da jezik ne postoji pa da se povode žestoka rasprava o toj temi. Bitno je odvojiti političko od lingvističkog. Bosanski, crnogorski, srpski i hrvatski su nesumnjivo jedan jezik. Svaka zajednica ima pravo da usvoji standard i da ga nazove onako kako hoće. Jedino zaista bitno pitanje u svim ovim bjesomučnim svađama je zašto zajednice koje žive u jednoj državi 70 godina nisu uspjele naći zajednički standard i ime za jezik kojim govore. To je relevantno pitanje, a tim se uopće ne bavimo. Ja ne znam da li ljudi koji kontroliraju javnost na Balkanu to rade po nalogu izvana ili zato što su pobjesnjeli, ali znam sigurno da mi u našoj javnosti uglavnom proizvodimo buku koja nam ne da da čujemo svoje vlastite misli.