Edin Krehić: Novinarstvo je posao od kojeg živim, a književnost mikrokosmos u kojem uživam
Iako je po zanimanju novinar, Edin Krehić je neizostavni segment savremene bh. književne scene. Dobitnik je nekoliko nagrada za svoje romane, drame i pripovijetke, a "Znaš li Nunu Montiljo" je njegov četvrti roman u karijeri. Naime, roman prvijenac "Čuvaj se" doživio je tri izdanja, a preveden je i na arapski jezik 2013. godine.
Zatim objavljuje "Jednog dana doći ću, oče" 2014. godine, da bi prije dvije godine predstavio "Nisam te se nagledao", roman baziran na pripovijeci "Skinut ću ti zvijezde u kašiku", koja je 2010. godine nagrađena na kulturno-književnoj manifestaciji "Susreti Zija Dizdarević".
On nam je rekao da mu je novinarstvo puno pomoglo u karijeri pisca. I kao mlad novinar, ističe, najviše je volio pisati reportaže, a one su svuda oko nas. Kaže kako mu se sviđao izraz da je upravo reportaža kraljica novinarstva te ističe kako i danas uživa kada ih piše te govori kako su one bile njegov prvi korak ka književnosti.
"Počeo sam pisati i objavljivati tekstove i priče u omladinskom listu u trećem razredu srednje škole i to više nikada nije prestalo. Tu mi je puno pomogao praktično prvi učitelj profesionalnog novinarstva Dinko Omeragić. Uz njega sam počeo objavljivati reportaže u novinama. Istovremeno, učio sam što više reći sa što manje riječi, što je svakako bila vrijedna škola, a nadogradnja je dolazila prvenstveno čitanjem knjiga. Kada sam bio u osnovnoj školi i kada smo jedni drugima išli na rođendane po kućama, ne kao sada po raznim igraonama, isključivo smo jedni drugima poklanjali knjige. I sada imam posvete ljudi koji su daleko i koje više ne viđam. U redakciji sam naučio pisati i biti skoncentrisan usred gužve i galame. Znate već kakva je atmosfera kada neko traži papire, drugi glasno razgovara na telefon, ulaze gosti… Novinarstvo je častan posao od kojeg i danas živim, a književnost je stvaranje mikrokosmosa u kojem uživam", kazao nam je Edin Krehić na početku.
Priča temeljena na istinitom događaju
Roman "Znaš li Nunu Montiljo" je istinita priča koja govori o jevrejskoj porodici u Sarajevu koja se našla u središtu holokausta. Ovaj utjecajni bh. novinar i pisac nam objašnjava zašto je baš ovu temu izabrao za centar svog novog romana.
"Priča je značajnim dijelom inspirisana Sarajevskim purimom, praznikom koji se slavi isključivo ovdje. Nazvan je po događaju koji se odigrao prije ravno 200 godina kada su časni i odvažni građani Sarajeva ustali da spašavaju nevine Jevreje, lažno optužene i osuđene na pogubljenje. Bilo je to 1819. godine. Samo kod nas i nigdje više se za Sarajevski purim porodici i gostima služi crna halva u kojoj je pomiješan okus Purima i ezana i kunu se oni što je jedu da ništa slađe u životu nisu probali. Puno godina kasnije, na istom mjestu, neki novi ljudi ponovo moraju rizikovati svoje i živote porodica, čak i djece, da pomognu drugima", pojašnjava nam.
U središtu ovog romana su porodice Badra i Laure Montilja te Uzeira i Hanke Karamehmedović, čije kćerke Nuna i Esma su sestrinski bliske, a ratne ruine Drugog svjetskog rata su ih učinile miljama udaljenim. Od svih likova u romanu Nuna je u naslovu.
"Cijeli život sanjam jedan trenutak…ugao ulice…kod moje zgrade…kako čekam, a on dolazi…čujem mu korake…visok, mršav i sijed…uspravan i elegantan…oči su mu upale, ali poznate…stane…gleda dugo…ne prepoznaje me i onda upita: Djevojčice, znaš li ti Nunu Montiljo?"
"Citat iznad je jedan od, recimo, lajtmotiva koji se provlači kroz knjigu i tek na kraju saznajemo ko je taj čovjek. E, odatle je naslov. I on je u svojoj izvornosti potpuno istinit. Meni je cijelu životnu dramu ove porodice otkrila prijateljica Edina Kamenica, novinarka izvrsnog stila. I zaista je tako, kao u knjizi, jedna djevojčica čekala i maštala o povratku svog oca iz čijeg zagrljaja su je bukvalno otrgli. Ovdje je puno djece, sada već odraslih ljudi, otrgnutih iz roditeljskih zagrljaja i bukvalno i metaforično. Vidite, kasnije ta djeca odrastaju, školuju se, postaju vrijedni članovi zajednice koji ne mrze. Upravo je Nuna Montiljo jedna od takvih, koja se uzdiže i voli. Zato i jeste u naslovu", priča nam Krehić.
Kaže kako je knjiga nastala prvenstveno u znak sjećanja na Rahelu Montiljo i sve ljude koji su proživjeli slično, a ističe da ih je puno na ovom podneblju. Govori kako je takav naš i prvi i posljednji rat te da je sve to isto. Govori kako je mržnja ista, bol ista, ali i patnja ista. Priča nam kako ovdje djeca iz generacije u generaciju moraju odrastati bez jednog ili oba roditelja, a u romanima se pita zašto je to tako i može li se to konačno i zauvijek promijeniti.
"Jevreji su naše komšije, prijatelji, kolege… Sarajevski rabin Igor Kožemjakin ima prelijepu izreku kako oni nisu Jevreji u BiH, već bh. Jevreji. Posebno mi je bilo drago što je promotorica romana u Bošnjačkom institutu Adila Zulfikarpašića bila i književnica Elma Softić-Kaunitz iz Jevrejske zajednice. Upravo oni su rekli i na promociji da se o toj temi ne piše gotovo nikako, kao uostalom o mnogim temama koje prolaze pored nas. Uvijek prije pisanja provedem puno vremena istražujući, u razgovorima s ljudima, intervjuišem ih, čitao sam knjige o njihovom životu ovdje... U nekoliko navrata sam iščitavao knjigu o Jevrejima, 'Tragovima naših komšija' Anise Hasanhodžić i Rifeta Rustemovića u kojima do u tančine opisuju detalje koji su meni stvorili sliku života potrebnu za roman", navodi Krehić.
Mržnja je klopka koja nas veže za neprijatelja
"Štampanje ove knjige podržao je MESS-ov program Modul Memorije koji baštini kulturu sjećanja. Direktor MESS-a Nihad Kreševljaković, moj izdavač kroz 'Biblioteku Hamdije Kreševljakovića', često zna reći otvarajući programe kako je različitost bogatstvo, a ne prokletstvo. Dobro obrazovanje je tu bitna stvar jer nam daje slobodu spram te propagande. Ima jedna rečenica koju sam davno pročitao i zapamtio: 'Mržnja je klopka jer nas veže za neprijatelja.' Mi se apsolutno trebamo sjećati. I sjećanje ima svoj smisao, ali samo ako će nas učiniti boljim ljudima. Izdavač mi je rekao da je prvo izdanje od 1.000 primjeraka praktično rasprodato u ovih nekoliko mjeseci od štampanja, a na promocijama i društvenim mrežama imao sam priliku kontaktirati sa čitaocima koji su znali Rahelu Montiljo, pričali su mi kasnije detalje iz njihovih susreta i još puno toga. I to su oni, recimo, nešto stariji čitaoci, ali mi je uvijek drago razgovarati i s mlađima. I to ne samo o ovoj, već i prethodnim knjigama", priča nam o svojoj publici.
Edin Krehić govori kako je imao pravo zadovoljstvo da mu se prije nekoliko mjeseci javila učenica četvrtog razreda Druge gimnazije sa željom da njen maturski rad bude o njegovom prvijencu 'Čuvaj se'. Pojašnjava kako mu je poslala pitanja e-mailom na koja joj je odmah odgovorio. Priča nam kako joj je poželio svu sreću svijeta uz želje da baš njena bude ona generacija koja će ovu zemlju učiniti boljim mjestom.
Na kraju nam govori kako književnost, kao i kultura u globalu, mogu utjecati na društvenu katarzu, ali jedino ako to doživimo kao stupanje na slobodnu teritoriju.
"Kada ulazimo u pozorište, to mora biti stupanje na slobodnu teritoriju, kada ulazimo u kino, isto tako. Također i kada kročimo među korice knjige. Ako naša startna pozicija u glavi bude s predrasudama i mitovima kojih se držimo ili ako imate cenzora nad kulturom, katarza će bivati sve dalja. Kultura u svom najširem značenju nas čini ljudima, a u umjetnosti uživamo. Kada se otvori zavjesa, počinje priča koju su ljudi na sceni pripremali mjesecima da bi je podijelili s nama u publici. I zato trebaju imati svu slobodu", zaključuje ovaj istaknuti bh. novinar i pisac.
