Edin Numankadić: U ratnom Sarajevu se više živjela umjetnost, bila je poseban otpor barbarstvu
Prisjećajući se kako se uopće opredijelio za to da slikarstvo bude sastavni dio njegovog života i put kojim će nastojati ostaviti trag u društvu, Numankadić je kazao da se na početku trebao posebno izboriti za to, jer kako je naveo, njegov otac nije razumio zašto bi neko htio biti umjetnik.
"Maturirao sam u Drugoj Gimnaziji na temu 'Umjetnost stare Grčke'. Moj otac je radio u Jugoelektru i uputio me na to da studiram na Elektrotehničkom fakultetu. Ja sam dvije godine to studiraom, a u isto vrijeme slikao. Nakon te dvije godine sam prestao sa studijem elektrotehnike i molio da tada upišem književnost na Filozofskom fakultetu i likovnu umjetnost na Pedagoškoj akademiji. Tako da se u početku bilo teško za to u porodici izboriti, da razumiju i prihvate taj moj put, jer umjetnost je drugačije shvaćena i važi za profesiju od koje se ne može 'živjeti'. Ali eto, 50 godina kasnije, ja još uvijek slikam i to je veliko zadovoljstvo i smisao života", kazao nam je Numankadić.
Književnost je Numankadića povezala sa slikarstvom
Kada priča o svojim prvim susretima s umjetnošću, Numankadić se uvijek prisjeti koliko je utjecaja na sve to imala knjiga Thomasa Manna, koju je, sasvim slučajno dobio na poklon.
"Bio sam komšija profesorice Marije Kon i ona je bila šefica katedre njemačkog jezika na Filozofskom fakultetu i poklonila mi je knjigu Thomasa Manna 'Tonio Kröger' koju je ona prevela i to je bio moj prvi kontakt s ozbiljnošću umjetnosti i iz toga je nastala potreba za razumijevanjem stvari sve do danas. Uvijek mi je bilo zanimljivo stvaranje umjetničkog djela, da čovjek kroz materijalizaciju u riječ i boju utisne duh i dušu i to je uvijek veliki izazov", dodao je.
Za ovog umjetnika, slikarstvo je bilo način da putem njega izrazi brojne teme, počevši od socijalnih problema, ali i društvenog djelovanja i utjecanja na to da se cijeli sarajevski i bosanski milje emancipuje i oslobodi konzervativizma i tradicije.
Imajući to u vidu, pitali smo ga kako zapravo posmatra današnje razumijevanje i prihvatanje umjetnosti poredeći to s godinama unazad u kojima je aktivno djelovao i doprinosio.
"Razmišljajući o tome, shvatio sam koliko sam zapravo imao sreću upoznati Mešu Selimovića, Ivu Andrića, Maka Dizdara i mnoge druge značajne ličnosti. I kada mislim o tom periodu, vrijednostima, autoritetima i kriterijima, sigurno da je to bilo jako ozbiljno vrijeme u umjetničkom smislu. I današnje vrijeme je važno, ali nažalost kultura je potisnuta, nalazi se na društvenoj margini, nema onu težinu i ozbiljnost koja je bila zabilježena u proteklom periodu i zbog toga mi je zaista žao. Međutim, nije sve izgubljeno, jer osjetim kod mladih da postoji veliki interes za kulturom i umjetnošću i nadam se da će upravo oni biti ti koji će mijenjati situaciju na bolje. Treba nastojati da kultura bude važan dio našeg života", naveo je Numankadić.
U ratnom Sarajevu su se održavale izložbe, koncerti, išlo se u pozorišta i kina
Početak rata svakom građaninu BiH, pa tako i Numankadiću donio je korjenite promjene. Kako nam je ispričao, njegova porodica je bila u glavnom gradu i nijedne sekunde se nije dvoumio da li treba ostati s njima i svojim sugrađanima u Sarajevu.
I tada je pronašao način da umjetnički djeluje i kako je kazao, čak više nego ikada jer je nastojao takvom energijom poraziti barbarizam koji je zavladao Sarajevom.
"U tom cijelom ratnom periodu umjetnost je bila neko sredstvo moje lične borbe i angažmana pored niza drugih stvari, ali mislim da je ono što smo stvarali bilo važno svjedočanstvo tog ratnog perioda, kao svjedoci postojanje, zatim kroz mape grafika i samostalne izložbe. To je bio jedinstven period jer ujutro se probudite i ne znate hoćete li navečer leći u krevet, a s druge strane organizujete izložbu. To je najznačajniji period mog života koji mi je, pored tragedije koja je zadesila Sarajevo i cijelu državu, dao neke spoznaje koje ja nikada prije u životu ne bih dokučio. Shvatio sam kako čovjek veoma malo razmišlja koliko znači u kući imati vode, hljeba, biti zahvalan što si zdrav i živ i priznavati male stvari koje su zapravo navrijednije", pojasnio je naš sagovornik.
U tom ratnom periodu, u Sarajevu je bilo više umjetničkih aktivnosti, ona se nekako više živjela, prisjeća se Numankadić, govoreći kako je to zapravo bilo neophodno u tim tragičnim trenucima.
"Održavale su se izložbe, koncerti, išlo se u pozorišta, kina i to je bio jedan veliki podstrek čovjeku da dalje živi i da se bori. To je bila jedna vrsta odmora, skretanje misli s ružnih događaja i skupljanje snage za naredni dan", naglasio je bh. umjetnik.
Borba za emancipaciju i otpor provincijskom duhu
Numankadić je na umjetničkoj sceni uvijek prkosio provincijskom i nastojao stvoriti novi, kulturni duh Bosne. Tako je djelovao u umjetničkim grupama u dogovoru s prijateljima čime je nastojao izboriti se za emancipaciju, ali i avangardno, kozmopolitsko, univerzalno i internacionalno slikarstvo.
"Moja generacija je 1968. godine bila ponesena tim duhom protesta i promjena koji su se dešavali širom Evrope. I taj neki utopijski duh bio je vrlo važan u našem promišljanju života. Tako sam se od tada pa sve do danas trudio da ne budem komercijalan slikar, da zapravo radim nešto što je duboko povezano s duhom vremena, sa savremenošću, i avangardom. Ja sam 1971. godine posjetio Pariz kako bih vidio šta moje kolege tamo stvaraju i onda sam pomislio zašto ja to isto iskustvo ne bih preslikao u Sarajevo i to je bila neka vrsta savremenog angažmana", dodao je Numankadić.
Numankadić se nikada nije ograničavao da slika određenom umjetničkom tehnikom već je jednostavno stvarao zavisno od životne faze u kojoj se trenutno nalazio.
"Kako me vodi intuicija tako se opredjeljujem na koji način ću slikati. Ja nisam ničemu robovao niti slikao kako neko to želi, nisam bio komercijalan niti izvan estetike, već sam slikao kako sam duboko osjećao. Jedan period je bio posvećen slikarstvu tzv. bojenog polja - odnosa između boja, zatim, jedno vrijeme sam se bavio automatskim pisanjem i malim skicama i treći period su bili zapisi vezani za rečenice i tekstove koje sam u ratu čitao i koje su mi pomogle da preživim. Dakle, ja slikam te rečenice i to je vrlo blizu kaligrafiji, ali i određenim filozofskim razmišljanjima. Tako sam stvarao tokom rata uz male objekte i instalacije poput nadrealista u Parizu 20-ih godina", ispričao je Numankadić.
Numankadić je u 50 godina svog umjetničkog djelovanja imao oko 40 samostalnih, preko 300 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dva puta je učestvovao na Venecijanskom bijenalu i dobitnik je preko 20 vrijednih nagrada za svoj rad.
Kako nam je na kraju razgovora Numankadić kazao, ne opterećuje se previše tim brojkama jer on živi umjetnost i najbitnije mu je da svojim djelima donese promjene u društvu.
Dodao je da trenutno nije najboljeg zdravlja pa zbog toga nije previše aktivan i ne priprema nikakva nova djela, ali kako je naveo, ne plaši se zbog toga jer se inspiracija uvijek pojavi kada se najmanje nada.
"Odlazim stalno u atelje i uvijek nešto radim i imao sam često pozive za izložbe u Dubrovniku i Mostaru, međutim, nemam snage da samostalno djelujem i to teško prihvatam pa vjerujem da ću kada se oporavim, napraviti uskoro nešto novo", zaključio je na kraju razgovora Numankadić.
