Ena Sendijarević: Bh. sceni treba više filmova nove generacije
Za ovaj film je dobila nagradu Tigar na Roterdam Film Festivalu i brojne komplimente te se tim povodom obratila bh. publici kroz intervju za portal Klix.ba.
Ena Sendijarević rođena je 1987. godine u Odžaku, odakle seli u Modriču gdje ostaje do početka rata. Svoju porodicu opisuje kao običnu te navodi da su početkom rata često selili. Ena nam kaže kako su tada promijenili minimalno 20 lokacija te kako je prije 17. godine preselila sa sestrom u Amsterdam. Tu počinje njena priča o režiranju, jer tada upoznaje veliki broj kreativnih ljudi. Uskoro upisuje fakultet te počinje studirati režiju.
"Na fakultetu sam shvatila koliko film i kinematografija mogu utjecati na ljude i svijet te kako se mogu koristiti da bi se širila ljubav ili mržnja. Pronašla sam se u tom svijetu i odlučila da i sama želim snimati filmove, jer sam željela biti dio pokreta koji širi ljubav u svijetu", započela je naša sagovornica.
Počeci, borbe sa samom sobom i uspjesi
U početku je željela razumjeti svijet i svoju poziciju u njemu. U okviru svog rada i karijere vodila je mnoge borbe te je kroz njih mnogo toga naučila. Sada koristi svoja iskustva kako bi savjetovala mlađe kako da uspiju.
"Umjetnici su osjetljivi i sumnjaju u sebe. Moj savjet mladim rediteljima jeste da budu radikalno iskreni, da govore o svojim problemima i da se ne boje staviti svoja egzistencijalna pitanja u centar filmskog univerzuma. Voljela bih da im naglasim da niko nije počeo kao odličan reditelj, svi smo prolazili i još uvijek prolazimo kroz procese ustajanja i padanja", savjetuje Ena.
Da se ne bavi režijom, pisala bi knjige, jer se u potpunosti pronalazi u tome.
Njen film "Take Me Somewhere Nice" odnedavno je na svim stranim i domaćim portalima te je njeno ime pronašlo svoje mjesto u svijetu kinematografije. Pri snimanju ovog filma, najveću barijeru joj je predstavljao jezik, jer je nastojala dati tačne instrukcije svima s kojima je radila.
"Morala sam komunicirati na holandskom, bosanskom i engleskom, jer smo radili s ljudima iz raznih država. U početku mi sve to nije predstavljalo problem, ali sam nakon nekoliko sedmica snimanja osjećala kao da će mi glava eksplodirati", kaže.
"Kada sam pravila film, htjela sam napraviti "film apsurda" o mlađoj generaciji ljudi koji su odrasli u globaliziranom svijetu. Htjela sam prikazati kako je svijet zbog društvenih mreža, interneta i jeftinih avionskih karata postao mnogo manji, ali kako u isto vrijeme ne možemo pobjeći od nekih granica koje postoje između država", kaže Ena.
Željela je prikazati dinamiku koja teče između troje mladih ljudi Holanđanke Alme čiji korijeni su iz Bosne, njenog rođaka Emira i Emirovog najboljeg druga Denisa. Sve troje opisuje kao zanimljive, smiješne i šarmantne antiheroje koji su zbunjeni svijetom i uporno traže način na koji će živjeti.
Rediteljica želi naglasiti da je film 100 posto fikcija te da nije autobiografičan. Korištena su neka Enina lična dešavanja iz privatnog života, a ona kaže da ona pripada drugoj generaciji koja nije odrasla s internetom i sličnim stvarima. Kao još jedan primjer navodi navikavanje na život u Holandiji nakon života u Bosni. Ena priču opisuje kao nerealnu te kaže da će gledaoci imati osjećaj da posmatraju nadrealni svijet smješten u svijetu iz bajke.
"Take Me Somewhere Nice" dobio je "Tiger Special jury award for outstanding artictic achievement"
"Često sam viđala sjajne filmove koji nisu bili nagrađeni nikakvim priznanjima, ali sam viđala i one koji su bili veoma loši, a dobijali su nagrade. Smatram da nam to dokazuje da nagrade ne moraju biti nešto što karakteriše kvalitet filma, a moj cilj jeste da promijenim način na koji ljudi gledaju svijet oko sebe. Želim promijeniti vezu koju ljudi imaju sa svijetom i okruženjem u kojem žive", rekla je Ena.
U filmu je kreirala svijet sličan onome u kojem živi Alisa iz zemlje čuda te ga smatra nerealnim. Film je uvijek neki oblik konstrukcije realnosti, to se može vidjeti u njenom filmu. Nada se da će publika shvatiti da je i naše okruženje na neki način konstrukcija koju možemo promijeniti u bilo kojem momentu.
"Preporučila bih publici da pogleda film, jer će svakoga natjerati da se zamisli o stvarnom svijetu u kojem živi. Nadam se da će ih film nasmijati, naljutiti te podsjetiti na ljubav, tugu i što je najbitnije - donijeti novu energiju", kaže, dodavši da još uvijek nije sigurna kada će film biti dostupan za bh. publiku, ali da ga planira prikazati i kod nas.
Bh. kinematografija, glumci i osvrt na scenu i ono što joj treba dodati
Naša sagovornica za Sarajevo ima samo riječi hvale. Zaljubila se u talent s kojim se susrela u glavnom bh. gradu kroz upoznavanje mladih glumačkih nada. Izdvojila je vrijeme za posmatranje naše scene i shvatila da u Sarajevu postoji mnogo talentiranih i genijalnih ljudi te jedva čeka vidjeti sve što budućnost bh. kinematografije i teatra donosi.
"Prije nego sam se počela baviti režijom maštala sam o glumi. Tada sam imala 14 godina, a danas sam sretna što mi se te želje nisu ostvarile, jer sam kroz rad s glumcima shvatila koliko je zapravo teško raditi taj posao, jer oni ovise o tome koliko je dobar scenarista i redatelj. Zbog toga bih voljela savjetovati mladima da stvaraju svoje uloge, pogotovo ako im se uloge ne ponude. Danas svi mogu snimati filmove, više nismo u vremenima kada nam je potreban veliki studio i gomila opreme za takve stvari", kaže rediteljica.
Na bh. sceni nam treba više novih tema, potrebno je pustiti nove generacije da je osvježe i naprave nove, buntovnije teme koje će protresti staru. U posljednjih 25 godina se fokusiramo na rat te su to najbitnije priče kojima se naša kinematografija bavi. Iako su ove ratne priče izrazito važne, treba nam još nešto pored njih. Vrijeme je da se ta stranica okrene, kaže Ena, te da se svijet pogleda kroz prizmu nove generacije.
Kroz snimanje filmova se može dosta naučiti, ističe mlada rediteljica. Jedna od najvećih lekcija jeste ta da se ne može uvijek svima udovoljiti te preporučuje da se to i ne pokušava uraditi.
"Čak i sada postoje neki ljudi koji mi govore šta sam trebala uraditi sa svojim filmom. Uvijek im kažem da me ne zanima njihovo mišljenje te da snime svoj film. Onima koji žele snimiti svoj film savjetujem da ne puste da ih obeshrabre pesimisti koji ne vide ono što oni vide", odlučno kaže naša sagovornica.
Do sada je snimila šest kratkih filmova, a sada radi na još jednom filmu u kojem će prikazati buntovnu stranu historije, napisanu iz ženske perspektive. Ističe da nekada ljudi zaboravljaju da svi ratovi, migracije i tenzije u svijetu imaju korijene u historiji.
"Strašno je misliti da naši problemi dolaze niotkud, ili još gore, da dolaze od nas samih", kaže.
Njena tri filma su proputovala mnoge festivale, dok ostala tri nisu bila toliko slavna.
"Nadam se da ih niko neće naći na internetu (smijeh), ali kroz ta tri loša filma sam najviše naučila. Zbog toga su oni moji najdraži projekti, kroz sve to sam naučila šta zapravo ne želim biti i raditi kao rediteljica. A nekada je to najbitnije, otkriti šta ne želiš. Tada otkrivaš i šta želiš biti. Greške nam pomažu da rastemo", kaže Ena.
Na koncu je istakla kako je divan osjećaj znati da se neko potrudio razumjeti tvoj rad. Zatim, nije važno da li je recenzija dobra ili loša, važno ju je imati. Bitno je imadi feedback publike i kritičara.
"Ipak, ne volim dobiti lošu kritiku od nekoga ko ne zna o čemu priča i ko ne zna dovoljno o ovome poslu da bi mogao komentarisati. Voljela bih da postoji portal na kojem reditelji mogu ocjenjivati kritike i recenzije. Drago mi je što je moj film 'Take Me Somewhere Nice' dobio uglavnom pozitivne kritike i što je dobio medijski i festivalski prostor", zaključila je Ena.
