"Himzo je uvijek prisutan u mojoj porodici. I djeca i ja živimo kao da je on tu među nama, kao da je jučer izašao iz kuće", riječi su kojima je Fikreta Polovina započela naš razgovor u vikendici u blizini Sarajeva u kojoj boravi tokom velikih vrućina. "Brak s njim bio je izvanredan, kao i njegov odnos s djecom, sa njegovom i mojom majkom... Sve to se ne može zaboraviti i zapravo, toliko nam nedostaje da taj odnos održavamo na neki umjetni način".
Fikreta živi sama, djeca su joj već odavno u Kanadi, ali uprkos godinama uspješno vodi dva domaćinstva, vikendicu i stan u Sarajevu. Ipak, priznaje da se rahmetli Himze i nje danas samo rijetki sjete.
"Mary Sherhart iz Seattlea se sjetila godišnjice i pozdravila me preko zajedničkog prijatelja, a ovi odavde - niko. Dok je Emir Hadžihafizbegović bio kantonalni ministar, organizovao je posjete delegacija mezarima. Ja nisam odlazila na te zvanične posjete, već bih uvijek išla prije, ali jednom sam se zadesila, došlo ih je troje kad se slikalo i poslije više nikada, niko ni telegram da pošalje", kaže gospođa Polovina i dodaje da joj to "nije ni bitno". Njene uspomene na supruga, prema kojem gaji divljenje, su neizbrisive.
Priča nam kako je u posljednje dvije godine, nakon moždanog udara, prilikom kojeg joj je oštećen sluh, počela izbjegavati ljude i kako joj teško pada kad je u većem društvu. Kako kaže, bila je depresivna i činjenica da više ne čuje dobro u mnogočemu je sputava. Stoga je i telefon u većini slučajeva primorana zamijeniti SMS porukama i e-mailovima.
"Šta bismo da nema ove tehnologije i interneta. Mnogi bi se kontakti izgubili", primjećuje.
Zbog oštećenog sluha više i ne uključuje radio, na kojem je nekada mogla slušati dirljive izvedbe svog supruga. Ipak, ističe da je sevdaha sve manje na radiju i televiziji, a da mlađi naraštaji o tome uče kao o nečemu što je vezano uz prošlost.
"Jednom su me pitali jesu li to Himzu zabranili", kaže Fikreta i dodaje da su danas i oni koji su lijepo pjevali sevdalinke većinom otišli u turbo folk.
Iako će Himzo ostati zapamćen kao pjevač koji je, kao niko prije, a ni poslije, dočarao emociju Šantićeve "Emine", što je bila i posljednja numera koju je prije smrti otpjevao na koncertu u Plavu, u Crnoj Gori, najdraža mu je ipak bila "Dvore gradi Komadina Mujo", a njegovoj supruzi "Magla pala do pola Saraj'va", prvenstveno zbog dirljivih stihova.
Himzo je sahranjen na Gradskom groblju Bare, a jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.
Fikreta vjeruje da njen rahmetli muž nije toliko doprinio kao pjevač, koliko kao prikupljač sevdalinki, a odnedavno se, uz pomoć dr. Semira Vranića, posvetila prikupljanju njegovih materijala. Dosad je prikupila šest longplejki, 21 singlicu, 192 snimka, novinske materijale - obiman materijal namijenjen za monografiju za koju se nada da će jednom biti objavljena.
