Glumica Helena Vuković: Najveće bolesti ovog društva su nacionalizam i mržnja
Kulenovićev roman objavljen je 1994. godine i predstavlja svojevrsno svjedočenje jednog umjetnika o opsadi glavnog grada BiH. Vuković ovo djelo opisuje kao roman o ličnim gubicima jednog pisca u toku rata. Smrt, prirodna i nasilna, ljudska ili ideološka, je jedna od najvažnijih tema ovog djela, ali je to i trijumf života.
Ističe kako s nestrpljenjem iščekuje sutrašnju premijeru: "Iščekujem je sa radošću kao glumica, ali i kao građanka ovog grada kojem poklanjamo predstavu o velikom čovjeku za veliki jubilej Narodnog pozorišta, jednog od njegovih najvažnijih simbola".
Komentarišući historijsku pozadinu predstave Helena naglašava da je naša prošlost dio našeg kolektivnog identiteta i da koliko god to željeli, od nje ne možemo pobjeći.
"Ona nas prati kao sjenka: nekad je vidimo jasno ispred sebe, nekad je sasvim izobličena, a samo ponekad je uspijemo ostaviti iza sebe. Ja sam, na moju veliku sreću, rođena poslije ratnih dejstava, ali moja stvarnost su nacionalizam, mržnja, ksenofobija,... kao najprogresivnije bolesti našeg društva. Užasavam se činjenice da naš javni prostor i vlast uglavnom kreiraju ljudi čija je retorika zasnovana na mržnji i podjelama, umjesto zajedništvu", kaže glumica.
Uskoro premijeraNova predstava Dine Mustafića: Svojevrsni esej o umjetniku u hronici ratnih zbivanja
S obzirom da je Helena najmlađi član glumačke ekipe koja je radila na predstavi svoje iskustvo opisuje u superlativima, zbog toga što je preko puta sebe imala kolege kojima se divi i u ljudskom i u profesionalnom smislu.
"Navikla da pozorište najčešće priča priče imaginarnih likova, stalno sam se podsjećala da je sve što radimo bilo, da je Tvrtko bio tu i da, ne samo da su ga mnogi poznavali, već su i direktno učestvovali u nekim od scena iz romana/predstave. Zbog toga je ovaj proces za mene, na jedan čudesan način, bio uzvišen", kaže Vuković.
Uzevši u obzir njenu mladost kaže da je često dosađivala iskusnijim kolegama i tražila pomoć u razrješavanju nedoumica, te da ju je reditelj Dino Mustafić prihvatio sa svim glumačkim manama i vrlinama.
Komentarišući uslove koronavirusa u kojima su pripremali predstavu Helena kaže da su se na maske već odavno navikli, jer su trenutno važne koliko i odjeća te da nije čudo da su se svi osjećali kao 'goli' kada su ih skinuli prvi put na generalnoj probi.
Osvrnuvši se na poziciju samog pozorišta i rada u uslovima pandemije glumica smatra da online prikazivanja nikada ne mogu zamijeniti žive predstave.
"Uviđam da pozorište nekako uvijek odolijeva nedaćama svog vremena. U toku pandemije radila sam dva pozorišna procesa. Sa predstavom 'Hoćemo l' više' u produkciji Atteatra putovali smo u više od 10 bh. gradova te nakon svake izvedbe imali razgovor sa publikom, pa mi se čini da smo u tom smislu komunicirali više nego ikad", ističe Vuković.
Helena je diplomirala 2018. i za sebe smatra da je još uvijek na početku, ali sa malo više samopouzdanja, hrabrosti i vjere u vlastite izbore.
"Nikada neću prestati da učim, jer na sebi se 'uvijek ima šta raditi'. Svaki proces pred glumca postavlja nove izazove u kojima uči i o sebi i o glumi, a generalno još uvijek pronalazim mehanizme da savladam tremu", rekla je Vuković.
Kako je Helena u mnogo navrata izjavila da je oduvijek maštala o glumi i ovaj put zaključuje: "Smatram da sam privilegovana što imam priliku da se igram, da čuvam zaigrano i znatiželjno dijete u sebi, a istovremeno progovaram o ozbiljnim i važnim društvenim temama".
Ministrica Bošnjak: Nakon Vjetrenice, očekujem upis sevdalinke na UNESCO-ovu listu
Strijelci osvajaju medalje, ali nedostaje podrška: Farah Onešćuk briljirala u Srbiji
