Ivo Pogorelić: Sarajlije su me zadivile dostojanstvom i dok su puške još bile vruće
Još od debitantskog nastupa u Carnegie Hallu u New Yorku 1981. godine njegovi se nastupi proglašavaju trijumfalnim. Nastupao je u svim značajnim koncertnim dvoranama, sa prestižnim svjetskim simfonijskim orkestrima i filharmonijama. I nakon 30 godina karijere, Pogorelićevi nastupi su podjednako uzbudljivi, a njegovi albumi su među traženijim kada je klasična muzika u pitanju. Za izdavačku kuću Deutsche Grammophon objavio je 15 albuma, a prvi tiraž od 100.000 primjeraka debitantskog izdanja rasprodat je za samo tri dana.
Ovog smo umjetnika posljednji put slušali u Sarajevu prije devet godina, a povodom predstojećeg koncerta, koji će biti održan 7. maja u Narodnom pozorištu, Ivo Pogorelić je za Klix.ba dao kraći intervju.
Posljednji put ste nastupali u Sarajevu 2005. godine kada ste izveli djela Rahmanjinova i Scriabina. Šta publika ovaj put može očekivati?
Izvest ću program iz riznice svjetske ostavštine. Riječ je o kapitalnim djelima Frederica Chopina i Franza Liszta. Stvaralaštvo obojice spada u revolucionarna ostvarenja koja su ostavila dubok trag u povijesti muzike, a inspirirala su i brojne kompozitore sve do današnjih dana.
Vjerovatno je to rezultat mog prvog bliskog susreta sa ljudima ovog grada na koncertu kojeg sam svirao dok su puške i cijevi praktički još uvijek bile vruće. Ljudi koji nisu imali vode, dakle bez osnovnih uslova za higijenu, na taj su koncert došli u bijelim bluzama i košuljama. To je ono čemu se čovjek treba diviti i što mene kao umjetnika fascinira. Unatoč svim oblicima žestokog napada ljudi nisu izgubili dostojanstvo pokazavši ga poštovanjem prema trenutku u kojem su se našli, upravo kroz te bijele bluze i bijele košulje.
I na tom, a i na ostalim koncertima, Vi ste s jedne strane, publika s druge. Kada svirate, za koga svirate?
Moj zadatak je da sviram za publiku, za druge ljude, izvodeći djela autora koji u većini slučajeva nisu među živima. Kada sam bio student desilo mi se da sam izvodio djelo autora koji je bio u publici i koji nije prepoznao vlastitu kompoziciju, što je vrlo zanimljivo. Istovremeno, dok sviram, sviram i sebi jer sam ja taj koji prati proces izvedbe, taj koji sluša i upravlja tim procesom.
Da li i u kolikoj mjeri interpretator djela uzima koautorsku ulogu kada je u pitanju početna kompozitorova ideja?
Bit je nikada se ne narugati autoru na način da se površno pristupi ili nedovoljno promisli kompozicija koju izvodite, stoga je to poštovanje vrlo značajno kroz cjelokupan proces rada. Istovremeno, interpretacija ovisi o kvaliteti opreme koja, ukoliko je dovoljno dobra, izvođaču omogućava da dodatno osvijetli to djelo, da iz njega izvuče i prikaže sve što može, a da ga pri tome ne ošteti.
Kod publike prevladava mišljenje da muzika reflektuje ono što ja osjećam. Ljudi podsvjesno vjeruju da umjetnik na bini ima bogatiji raspon emocija od njih samih i to ih na neki način privlači na koncerte. Međutim, ono što čuju rezultat je mog rada. Emocija naravno postoji, ali na početku, u fazi suočavanja sa novim materijalom, novom kompozicijom koja očara, ali ostavi dosta dosta zatvorenih vrata u labirintu kroz koji treba proći svojim radom.
Vi ste u nekoliko navrata tokom svoje karijere svjesno pravili duže pauze od nastupa. Zbog čega?
Da, posljednji put je bilo četvrti put da donosim takvu odluku, pokušavajući svaki put da se iznova približim klavijaturi što je moguće više. Bio mi je potreban odmor. Rahmanjinov je tumačio da u sedam dana, jedan ne treba raditi, u šest sedmica, jedan treba propustiti, a u godini dana treba pauzirati šest sedmica kako bi se očuvale tetive i hrskavica, kako se ne bi pretjeralo. Interesantno je kako vrijeme potrebno za promjenu pristupa zapravo predstavlja izvjestan vakuum u kojem sve ono što memoriramo kroz proces rada polako iščezne, a tek onda postoji potencijal i mogućnost za prihvatanje novoga.
Kompletan program 20. Sarajevskih večeri muzike, kao i informacije o prodaji ulaznica za festival, možete naći na www.maf.ba.
