Izložba fotografija švedskog antropologa Staffana Löfvinga će u galeriji Zvono biti otvorena u srijedu, 7. septembra u 21 sat.
"Istog dana u 13 sati organizujemo susret sa predstavnicima medija. Prevod sa engleskog bit će obezbijeđen", najavili su iz Zvona.
"Bio sam ovdje tokom rata. Da li sam zaista bio? Iz Švedske u kojoj živim 1993. godine sam otputovao u Mostar i Ravno i u septembru 1994., u društvu prijateljice stigao u Sarajevo. Želio sam saznati više o životu u Bosni i Hercegovini za vrijeme nasilja", ispričao je autor. "Tad smo oboje bili studenti antropologije, ali radili u novinarstvu. Ona se vratila sljedeće godine i na kraju napisala doktorsku disertaciju na temu identiteta u Sarajevu pod opsadom. Ja sam u procesu akademskog obrazovanja ‘napustio’ i Bosnu i Hercegovinu i fotografiranje. Otišao sam za Gvatemalu, a fotografiranje zamijenio etnografijom".
Staffan je priznao kako je u Sarajevu osjetio da kamera otežava njegovu mogućnost da vidi, a i mogućnost da razumije.
"Postala je simbol nepremostive udaljenosti od ljudi koje sam sreo i koje sam htio upoznati. Etnografija je bila bolji alat za mene, tako da sam nastavio da radim kao istraživač bez kamere. Prije nekoliko godina prijateljica iz Sarajeva me posjetila u Švedskoj i tražila da vidi moje stare fotografije. Nekoliko primjeraka koje sam imao i svi negativi ležali su na dnu jedne kutije, gdje su bili skriveni gotovo dvadeset godina. Rekao sam joj da ne očekuje mnogo, jer sam se sjećao osjećaja neuspjeha iz tog perioda. Na moje iznenađenje nije ih odbacila kao još jedan strani pogled na patnju u Sarajevu, nego je otkrila stvari koje su joj se činile novim. Način na koji su ljudi bili obučeni joj je govorio o vremenu prije rata i prije ‘Dejtona’ i o stvarima koje je bila zaboravila. Objasnila je da ovozemaljske, svakodnevne aktivnosti prikazane na mojim slikama nisu obično bile dio repertoara ratnih fotografija i stoga intrigantne. Bio sam zapanjen. Je li možda vrijeme pretvorilo moju zaboravljenu arhivu od nečeg plitkog i otuđenog u nešto drugo, nešto što je relevantno drugima, možda čak i autentično?", napisao je autor.
Pitali su se šta bi se desilo ako bi se ove fotografije mogle vratiti u Sarajevo i kako bi ih ljudi danas interpretirali, koje uspomene bi izazvale i koje priče bi inspirisale.
"Naslov izložbe 'Imperfect Shots' nije lako prevesti na bilo bosanski ili švedski jezik. Na engleskom jeziku riječ ‘shot’ se koristi i za fotografiju i za pucanj. ‘Imperfekt’ izražava radnju ili stanje u prošlosti koja nije završena, nego je u toku. Također je nesavršena ili neadekvatna, suprotno od savršenog ‘perfekta’. Savršene, nagrađene ratne fotografije su često zatvorene u tom smislu da im je poruka jasna i namjerna. Savršena je zato što joj se malo ili ništa ne treba dodati. Izložba također čini analogiju s mecima i snajperskom vatrom. Savršeni pucanj donosi zatvaranje života i društvenih odnosa kroz ubijanje. Nesavršen pucanj, predlažem, promaši svoj cilj, i život ide dalje u nepredvidivim pravcima", poručio je Löfving.
Jedna od slika (broj 19:22 u arhivi) je slika dječaka. Autor je napravio dok su trčali kroz kišu metaka. Dječak je prestao trčati, sageo se i podigao jedan metak. Pokazao ga je u kameru i rekao mu da je još topao.
"Metak nije dostigao svoj cilj. Bio je nesavršen pucanj i dječak je preživio. Koliko znam on i dalje živi u Sarajevu i sad ima svoju djecu. Fotografija je također nesavršena. Mutna je i nastavlja govoriti svoje priče. Dragi posjetitelji i posjetiteljice, molim vas, recite mi što vidite na ovim slikama ili na šta mislite kada ih gledate. Pošaljite mi e-mail. Možete pisati dugo ili kratko, na bosanskom ili engleskom jeziku! Slobodno mi objasnite ko ste, i ako ste zainteresirani za odgovor i nastavak dijaloga, uključite svoje kontakt podatke. Radujem se učiti više o ovom gradu i fotografiji iz vaših priča i refleksija. Puno hvala", napisao je Staffan Löfving, vanredni profesor socijalne antropologije Univerziteta u Stockholmu.
Strijelci osvajaju medalje, ali nedostaje podrška: Farah Onešćuk briljirala u Srbiji
