Ako vas nisu ispratili iz roditeljske kuće ili ste ih izbjegli u formiranju vlastitog domaćinstva, stići će vas u nekom iznajmljenom stanu, gdje će vas uplakani dječak ili tajna večera podsjećati na radnički i srednji građanski stalež iz upokojene države, vezu svih tih vezilja sa pokušajem reproduktivne umjetnosti.
Više već što bismo željeli ti gobleni govore o nama, o svim kompenzacijama za izostanak nekog Petrovića, Dragulja ili Mujezinovića na zidu, na siromaštvo kog smo se taman pred rat riješili, da bi nas opet iz nekih skloništa ili kuća u kojima smo bili prinuđeni stanovati gledala njihova u krupnom bodu lica ispod napuklih stakala i okrnjenih ramova.
A tek ramovi, kakvu njihova masivnost pjeva odu o estetici šezdesetih i sedamdesetih, o svim tim sakupljanjima posteljine za "kad dođu gosti" ili kupovine "servisa za ručavanje" koji bi se pobožno, iz kabastih vitrina, iznosili tek jednom godišnje.
Osim što su ih domaćinstva sa "nevještim pletiljama" čak i kupovala, gobleni su nastajali najčešće iz potrebe žene, majke, domaćice, koja bi u predahu neplaćenog kućnog rada tražila prostor vlastite realizacije, potvrdu da i ona postoji u nečemu materijalnom, opipljivom. Oni su i bili ulog da će djeci nešto ostati, čega će se oni s lakoćom kasnije odricati.
Svaki goblen jedna je mala istorija. I dio njih izložit ćemo u Zvonu. Pratit će ih zapisi Miljenka Jergovića, Semezdina Mehmedinovića i Gorana Samardžića, kao nekad, kada su kreirali u tom prostoru, bježeći od socijalističkih simbola u sigurnu laboratoriju konceptualnog stvaranja, navodi se u najavi izložbe.
