Jasmila Žbanić: Naša djeca će misliti da se od '92. do '95. u Bosni dogodio cunami
Kada je saznala za Kymino iskustvo, koje je Australka pretočila u teatarski performans, Žbanić je bila očarana kako je od jednog brutalnog iskustva napravila poeziju. Morala je, kaže, to iskustvo pretočiti na filmsko platno.
U razgovoru za Klix.ba prije bh. premijere, rediteljka kaže da je željela napraviti film koji će govoriti o Bosni i Hercegovni danas, ali u isto vrijeme biti univerzalna priča o energiji koja ostaje nakon svih događaja, te o mogućnostima koje imamo kao ljudska bića kada se čini da su promjene nemoguće.
"Za one koji ne mogu da govore" je svjetsku premijeru imao na Toronto Film Festivalu početkom septembra, a prije nekoliko dana i evropsku u San Sebastianu. Tamošnja publika je, prema riječima rediteljke, izuzetno emotivno reagirala.
Snimanje u tišini
"Kanadska publika je priču pratila kao igrani film, ne znajući puno o situaciji kod nas. Nakon filma bili su veoma emotivni i ostali su da nas pozdrave i razgovaraju sa nama. Publika u Španiji je bila još emotivnija, jer je priča o njihovoj prošlosti nešto što Španiju još uvijek mnogo boli", kaže Žbanić.
Publika u našoj zemlji, s druge strane, kao da je prezasićena pričama s ratnom tematikom. No, Žbanić smatra da u BiH nema dovoljan broj ratnih filmova.
"Na prste jedne ruke se mogu nabrojati kvalitetni. Naša djeca će misliti da se u Bosni u periodu ‘92.-‘95. dogodio cunami, jer je puno veći broj autora koji rat potpuno ignorišu. Svi moji filmovi govore o miru, a ne o ratu – sve priče se dešavaju u Bosni deset godina poslije", govori rediteljka.
Ostvarenje "Za one koji ne mogu da govore" snimano je u tišini, ekipa nikome nije govorila o čemu snima. Znali su da neće biti lako otići i raditi u Višegradu, ali ekipa ni u jednom trenutku nije razmišljala o opciji da film snima u nekom drugom gradu.
"Ljudi koji su trebali odgovarati za sigurnost ekipe upozorili su me da bi nam sigurnost mogla biti ugrožena zbog mog imena. Napravili smo sve da ekipi osiguramo dobre uslove i nije bilo zaista nikakvih problema", ističe rediteljka.
Bez publike film ne postoji
"Film je industrija, fabrika koja zapošljava stotine ljudi. Iza jednog filma stoji gomila kolektivne energije, novaca, tehnologije, znanja i umjetnosti. Da bi zemlja imala kinematografiju ona mora prije svega imati industriju. Ali u Bosni se radi o svega nekoliko ljudi kojima je film zanimanje. Ostalima je hobi i zato ne postoji proizvodnja u pravom smislu te riječi", smatra rediteljka.
Žbanić u svojoj kolekciji čuva brojne filmske nagrade iz cijelog svijeta, među kojima i Zlatnog medvjeda prestižnog Berlinalea za ostvarenje "Grbavica". No, jedino mjerilo uspjeha je, prema njenom mišljenju, publika.
"Bez publike film ne postoji. Uspješan reditelj je onaj koji pravi kvalitetne filmove koje neko želi gledati. Ponekad vam nagrada donese status u svijetu, ali ono što reditelju daje život je publika. Danas je veoma teško doći do publike jer su kina blokirana holivudskim filmovima i po pola godine unaprijed. Srećom postoje ljudi koji žele gledati i nešto drugo osim šablonizirane slike svijeta", zaključuje Žbanić.
