Jedinstveni Muzej drvorezbarstva u Konjicu čuva eksponate iz davne 1885. godine

"Dosta eksponata smo imali u porodičnoj zbirci, a onda smo kontaktirali porodice za koje smo znali da su se bavile drvorezbarstvom. Skoro cijela porodica je učestvovala u ovom projektu. Dosta smo 'vršljali' i po arhivima u Sarajevu, Mostaru, Beču, a eksponate smo dobijali i od naših sugrađana", rekao je.

Memorijalna soba

Muzej je podijeljen na nekoliko historijskih razdoblja, a prvi je osmanski i austrougarski period, zatim jugoslavenski period i savremeno doba.

Najemotivniji kutak ovog muzeja je memorijalna soba koja je sačinjena od 218 hoklica na kojima su imena preminulih rezbara koji su doprinijeli očuvanju i razvoju drvorezbarskog zanata.

Ipak, nama je najviše pažnje okupirala mala radionica Orhanovog oca Besima koji, iako ima 83 godine, još uvijek rezbari u njoj. Kazao nam je kako njega drvorezbarstvo održava zdravim i čini živim.

"Ja sam sada u penziji, ali svaki slobodan trenutak iskoristim da siđem u svoju radionicu i rezbarim. Mene to smiruje i čini mi se održava zdravim i pokretnim. Pa iako sam '36. godište, krećem se poput momka", kaže nam šaljivim tonom Besim Nikšić.

Muzej, govori nam Orhan, trenutno najviše posjećuju njihovi sugrađani, ali dosta dolaze i turisti. Budući da muzej postoji tek šest mjeseci, zadovoljan je posjetom i interesovanjem.

"Muzej smo otvorili u junu, ali znate kako kažu, muzej nikada nije završena stvar. Imamo još puno građe koju treba prikazati. Cilj nam je da on živi i omogući ljudima da se informiraju i nauče nešto o našoj tradiciji, da se promovira zanatstvo te da pokažemo da muzej ne mora biti stvoren od države i ne mora biti na budžetu", kaže nam Orhan.

U posjeti muzeju bila je i princeza Švedske i to je bio dio njihove zvanične posjete.

"Oni su bili oduševljeni. Rekla mi je da je to bio jedan od najdirljivijih trenutaka posjete Bosni i Hercegovini. Izabrali su nas jer smo dobar primjer saradnje između Bosne i Hercegovine i Švedske", rekao nam je na kraju razgovora Orhan Nikšić i dodao kako mu je drago što drvorezbarstvo ne samo da opstaje, već doživljava svoj procvat, te da njegova firma sada izvozi 95 posto proizvoda u inozemstvo, na četiri kontinenta od Amerike do Azije.

Riječ-dvije o drvorezbarstvu

Konjičko drvorezbarstvo je umjetnički zanat s dugom tradicijom. Prvi nepisani dokazi o drvorezbarstvu dolaze iz osmanskog perioda, nakon toga na vlast dolazi Austro-Ugraska koja je odlučila razvijati ovaj zanat, što je sistematski dokumentovalo mnoge stvari kada je riječ o drvorezbarstvu.

" U našem muzeju postoji i prvi pisani dokaz o drvorezbarstvu, to je odlomak iz knjige njemačkog putopisca Heinricha Rennera. On je u tom djelu spomenuo drvorezbarstvo, sehare i zahvaljujući upravo njemu sredinom 19. vijeka Evropa je saznala za ovaj zanat", ispričala nam je kustosica muzeja Maja Rajić.

Odmah nakon toga, 1979. godine, u Sarajevu je otvorena i prva škola za drvorezbarstvo, a dvije godine poslije u Konjicu. Prva tri profesionalna drvorezbara bili su Ilija Logarić, Mate Azinović i Ivan Ramljak. Paralelno s ovim dešavanjima konjički drvorezbari su učestvovali i na međunarodnim izložbama. Prvi među njima koji je izlagao svoje proizvode bio je Ilija Arapović na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine.

"Abdulah Gane Nikšić je prvi koji je počeo prodavati namještaj po Evropi još u 19. vijeku. On je svoje znanje prenio na sinove. U doba Jugoslavije došlo je do brže industrijalizacije države, nacionalizacije i zabrane privatnih firmi pa su se mnoge firme zatvorile. Od 34 porodice koje su radile drvorezbarstvo, ostale su samo dvije porodice - Mulići koji su radili stolicu za papu Ivana i Nikšići koji su radili kutiju za Tita", kaže nam Rajić.

U drvorezbarstvu postoji nekoliko tradicionalnih motiva, odnosno šara: bosanska, carigradska i orijentalna šara.