Josip Pejaković o novoj monodrami: Ne dozvolite da vam izvan ludnice "ućeruju"
"Kad čovjek dođe u ludnicu, njemu glava mora biti prazna. Oni te ne mogu zaprimiti ako ti išta imaš u glavi. Ne mogu te razdužiti, odnosno pustiti prazne glave, i šta onda? Oni ti moraju nešto ućerati. Samo tak'og te mogu puščat iz ludnice. Daklem, uđeš prazan, a izađeš pun", dio je i glavna poruka monodrame koja će svoju sarajevsku premijeru imati na daskama Narodnog pozorišta Sarajevo 15. marta.
"Ućerivanje" je, kako kaže njegov autor, logičan nastavak monodrame "Oj, živote". U glavnoj ulozi je junak kojem Pejaković namjerno nije dao ime, a koji sada mijenja ambijent. Umjesto u KP Domu u Foči, on je sada u ludnici na Sokocu.
"U zatvoru je bio nevin, a sada je u ludnici pametan", objašnjava Pejaković ističući da nije lako to biti, ali da je ovaj junak važan jer je drugačiji i drugačije vidi i svjedoči.
"Ja niđe toliko pametna svijeta nisam sreo nego u ludnici. Matere mi", poručuje Pejakovićev glavni lik i dodaje da "nikad u životu nije sreo toliko nevinog svijeta k'o u Foči u zatvoru". Na tom fonu je sazdana ova priča koja treba biti relaksirajuća za publiku dok je provodi kroz sva dešavanja.
U najavi predstave stoji da on "glasno poziva sve ljude prazne glave, a oni su izgleda većina na ovim prostorima, da ne dozvole da im van ludnice ućeruju, nego da dođu ko ljudi u ludnicu da im se tamo pod kontrolom doktora ućera". Također preporučuje da ljudi ne provjeravaju svoju nevinost u zatvorima.
Odlučio prikazati ratna dešavanja van Sarajeva
Mnogi detalji njegove monodrame su, kako kaže, istinite priče.
"Predstava obiluje istovremeno komičnim i tragičnim obrisima. Ovaj junak ima svoj stav i odgovor na pitanja koja su mu postavljali, ali i koja on sam sebi postavlja", izjavio je poznati glumac.
Mjesto radnje je izabrao želeći da ispriča priču o dešavanjima mimo glavnog grada. Vrijeme dešavanja dotiče se i ratnog perioda.
"Svi mi plasiramo priče o Sarajevu i oko Sarajeva, a nikom nije palo na pamet da se popne na Pale i napiše priču o dešavanjima o tome", kazao je Pejaković.
Čovjek koji je 1974. godine, prema riječima umjetničkog direktora Narodnog pozorišta Ermina Sijamije, okrenuo teatar naopačke i promijenio stil i način glume, prisjetio se i vremena kad je kao mladi glumac pokušavao da napravi "nešto drugačije". U ovih 40 godina mnogo toga se promijenilo, ali interesovanje za njegove predstave nije prestajalo ni u vrijeme krize.
Koliko je uvjerljiv kao glumac bio ilustruje i jedno njegovo gostovanje u Francuskoj, gdje mu je nakon predstave "Oj, živote" jedan čovjek iz publike dao kovertu sa novcem, objašnjavajući da je to kao skupio "da mu bude lakše".
"Ne treba mi sadaka"
Pobjeda na Zemunskom festivalu i Zlatna kolajna koju je osvojio te 1974. godine uveli su ga u društvo vrhunskih glumaca jugoslovenske scene, a Pejaković ističe da su mu mnogi slavni glumci bili "predgrupa" i da je "držao lekcije istaknutima u Beogradu i Zagrebu", te imao čast i zadovoljstvo da igra s najboljima, poput Čkalje, Mije Aleksića, Borisa Dvornika i drugih.
"I u tom društvu ja sam bio istinska zvijezda", kaže Pejaković. "Kad se preračuna dobije se da sam skoro punih deset godina igrao 'Oj, živote' svaki dan, a na svakoj predstavi sam gubio po 3-4, pa i 5 kila".
Za novi projekt kaže da su ga odbili mnogi stari prijatelji od kojih je tražio pomoć, te im poručio da će "izdržati i da mu ne treba nikakva sadaka".
"Moguće je da bi me, da se u ovom gradu drugačije zovem, držali na ovim dušecima i mahali okolo", rekao je Pejaković na današnjem druženju s novinarima.
Strijelci osvajaju medalje, ali nedostaje podrška: Farah Onešćuk briljirala u Srbiji
