Jovan Marjanović za Klix.ba: Naša kinematografija počiva na četiri stuba; novac je veliki problem, ali nije jedini

Sarajevo Film Festival je mnogo više od filmskog događaja; to je platforma od kulturnog, društvenog i ekonomskog značaja, ne samo za našu zemlju već i za cijelu regiju. Ove tri godine bile su obilježene izazovima, ali i važnim inovacijama i postignućima.

Moram izdvojiti napore na očuvanju integriteta Festivala u vremenu sve veće polarizacije i društvenih podjela. Bilo je ključno ostati vjeran originalnoj misiji Festivala koja filmsku umjetnost vidi kao osnovno ljudsko pravo i medij za komunikaciju i povezivanje i kritičko promišljanje.

Također, period je obilježio i konstantan rad cijelog tima Festivala na unapređenju programa i infrastrukture kako bismo zadržali poziciju jednog od vodećih festivala u Evropi.

Šta vam je bilo najizazovnije?

Najveći izazov bio je očuvati vjerodostojnost Festivala u vremenu kada se medijska pažnja često koristi za plasiranje dezinformacija s političkim ili ličnim ciljevima. Trebalo je zaštititi tim, a i osigurati da se Festival ne udalji od svoje izvorne misije – promicanja kulture, komunikacije i kritičkog promišljanja kroz umjetnost. Važno nam je da Festival ostane sigurno mjesto za sve umjetnike i publiku.

Dodatni izazov bio je pronaći ravnotežu između tradicije i inovacija, stalno podizati ljestvicu i preispitivati relevantnost svega što radimo. Sarajevo Film Festival mora ostati vodeći glas regionalne kinematografije, a to zahtijeva kontinuirani napor na razvoju i prilagođavanju novim zahtjevima tržišta.

Kako vidite SFF u narednim godinama?

Tako što ćemo nastaviti biti jedan od vodećih evropskih filmskih festivala, događaj koji u Sarajevo redovno dovodi najbolje od svjetskog umjetničkog filma i služi kao istinska platforma za razvoj regionalne filmske industrije. Kao i uvijek, zanima nas da budemo centar razvoja mlade regionalne scene u audiovizualnim umjetnostima.

Na koji način se Festival može mijenjati i napredovati?

Festival se kontinuirano mijenja kako bi ostao konkurentan. Svake godine pratimo globalne i regionalne trendove kako bismo kroz film propitivali stanje svijeta i društva. Radimo na unapređenju programa, uvodimo nove tehnologije i nastojimo odgovoriti na globalne izazove poput ekološke održivosti.

Uzevši u obzir da je i posljednjih dana goruća tema stanje bh. kinematografije - šta vi mislite - na koji način se može pomoći bh. filmu?

Bosanskohercegovačka kinematografija je međunarodno najpriznatija bh. umjetnička grana koja se mora njegovati i zaštititi. Ona se često napada od strane ljudi i institucija koje sa njom nemaju puno veze niti je razumiju ili protiv nje rovare iznutra oni koje isključivo zanima lični profit ili neuspješni koji misle da nisu dovoljno priznati.

Ako želimo pomoći, moramo sagledati širu sliku. Naša kinematografija oslanja se na četiri ključna stuba: obrazovne institucije, javne fondove, televizije i festivale.

Prvi stub čine akademije, na čelu s Akademijom scenskih umjetnosti (ASU) u Sarajevu, ali i drugim akademijama u Banjoj Luci, Tuzli i Širokom Brijegu. Ove institucije su od ključnog značaja za obrazovanje novih kadrova i profesionalaca koji će oblikovati budućnost filmske industrije.

Drugi stub su fondovi, poput Fondacije za kinematografiju FBiH i Filmskog centra RS, te Ministarstva kulture i sporta KS, koji su zaduženi za vođenje kulturne politike i sufinansiranje aktivnosti u kinematografiji. Nažalost, izdvajanja za ove fondove su često nedovoljna i nekonkurentna u odnosu na zemlje regiona.

Treći stub čine televizije – javni emiteri poput BHRT-a, FTV-a i RTRS-a, ali i kablovski emiteri kao što je BH Telecom sa Mojom TV i svojim projektom BH Content Lab. Ove institucije bi trebale biti most između publike i sadržaja koji proizvodi naša kinematografija. Međutim, javni emiteri su gotovo potpuno odsutni iz sfere igranog filma, uprkos zakonskim obavezama i evropskim standardima.

Četvrti stub su festivali, s fokusom na Sarajevo Film Festival, koji je ključna platforma za međunarodnu saradnju. Sarajevo Film Festival bh. kinematografiji pruža ne samo vidljivost, već i priliku za izlazak na međunarodna tržišta. Njegova uloga u promovisanju filmova, umrežavanju profesionalaca i edukaciji mladih autora iz naše zemlje je neprocjenjiva.

Međutim, Sarajevo Film Festival, kao jedina konstanta u bh. kinematografiji, nije dovoljan. Da bi industrija funkcionisala, neophodno je stabilizirati najmanje još dva stuba. To zahtijeva strateški pristup i povećana ulaganja u obrazovanje, fondove i televizije kako bi se iskoristio dokazani potencijal bh. kinematografije. Bez ovih koraka, bićemo na margini evropske i svjetske filmske scene.

Generalno, kako vidite budućnost bh. kinematografije. Da li je novac najveći problem?

Budućnost zavisi od strateškog pristupa u jačanju ključnih stubova ove industrije.

Ove godine ASU ima više od 140 upisanih studenata, što je najveći broj u svojoj historiji, a mladi sve češće vide kreativne industrije kao dio ekonomije budućnosti i traže svoje mjesto u njima. To pokazuje da ima i interesa i potencijala u ovom poslu.

Kinematografija u svim evropskim zemljama uživa javnu potporu, jer bi u suprotnom američki sadržaj dominirao i bio gotovo jedini dostupan publici. Javna podrška nije samo kulturna potreba, već i zakonski standard u mnogim zemljama, osiguravajući raznolikost i održivost domaće produkcije. Nažalost, javni fondovi u BiH suočavaju se s ozbiljnim problemima, a ključni izazov leži u nedostatku adekvatnih sredstava. Fondovi u BiH imaju budžete koji su nekonkurentni u odnosu na druge zemlje regije. Na primjer, čak i manje zemlje poput Kosova, Crne Gore i Sjeverne Makedonije ulažu znatno više sredstava u kinematografiju, dok zemlje poput Hrvatske, Srbije i Slovenije izdvajaju višestruko veće iznose.

Fondacija za kinematografiju FBiH, kao najdugovječnija institucija ovog tipa u BiH, ove godine ima isti ili čak i manji budžet nego prije 20 godina, kada je tek osnovana. Sa svega dva miliona KM uloženih u 18 projekata tokom 2024. godine, ukupni iznos za podršku ne može pokriti ni realne potrebe jednog projekta prosječnog budžeta. Za poređenje, u Hrvatskoj jedan dugometražni projekt od HAVC-a može dobiti iznos od milion eura. Ova disproporcija jasno pokazuje zašto su domaći filmski profesionalci nezadovoljni i zašto su vijesti o finansijskim poteškoćama često prisutne u medijima.

Osim nedostatka sredstava, Fondacija se suočila i s ozbiljnim problemima u upravljanju tokom mandata prethodnog Upravnog odbora. Nezakonito djelovanje tadašnjeg predsjednika UO rezultiralo je poništavanjem konkursa iz 2023., što je praktično preskočilo jedan cijeli ciklus finansiranja, dodatno ugrožavajući domaću kinematografiju. Umjesto da se bavi razvojem strategije, trenutni Upravni odbor većinu svog vremena troši na rješavanje nagomilanih problema iz prethodnog mandata.

Još jedan značajan problem leži u nedostatku ljudskih resursa u samoj Fondaciji. U Hrvatskom HAVC-u zaposleno je preko 30 ljudi, u Fondaciji za kinematografiju je možda troje. Bez dovoljno stručnog kadra koji bi mogao odgovoriti na sve izazove, čak i najbolji planovi ostaju neostvareni. Sve ovo ukazuje na potrebu za hitnim reformama, povećanjem budžeta i jačanjem institucionalnih kapaciteta, kako bi Fondacija ili neka novostvorena institucija mogla adekvatno podržati razvoj bh. kinematografije.

Javne televizije, kao treći stub bosanskohercegovačke kinematografije, već decenijama su gotovo potpuno odsutne iz proizvodnje igranih filmova. Ovo je ozbiljan problem koji se ne smije ignorisati, jer njihova zakonska obaveza, u skladu s evropskim standardima, podrazumijeva aktivnu ulogu u razvoju i promociji domaćeg sadržaja. Iako je finansijska i organizacijska situacija javnih emitera poput BHRT-a, FTV-a i RTRS-a daleko od idealne, to ne oslobađa ove institucije odgovornosti da podrže domaću filmsku industriju.

Trenutno, njihov doprinos ograničen je na dokumentarni sadržaj, što je korisno, ali nedovoljno i svakako neusklađeno s potrebama savremene kinematografije. Bez značajnijeg ulaganja u igrani sadržaj, bh. televizije rizikuju da potpuno izgube ulogu u promociji domaće kulture i identiteta.

Što se tiče festivala, Sarajevo Film Festival pruža bh. kinematografiji ključnu platformu za globalnu vidljivost. Program BH Film pokaže skoro kompletnu godišnju produkciju bh. filmova svih vrsta, to je između 50 i 70 filmova godišnje, no mahom niskobudžetnih projekata nastalih na temelju entuzijazma autora i producenata, a ne sistemske podrške ili potreba tržišta. Programi poput CineLinka i Talents Sarajevo omogućavaju autorima pristup finansiranju, edukaciji i međunarodnim tržištima. Sarajevo Film Festival godišnje privlači na hiljade posjetilaca i najpoznatije svjetske autore, čineći Sarajevo kulturnim središtem regije i prozorom u svijet za bh. film. Takvu mogućnost ima malo koja manja kinematografija na svijetu i to treba koristiti.

Novac jeste veliki problem, ali nije jedini. Sistem nije propulzivan jer ne postoji jasna dugoročna strategija. Mali broj neadekvatno podržanih projekata teško da može iznjedriti kvalitet koji očekujemo. Potrebno je obnoviti povjerenje u institucije, osigurati stabilno finansiranje i postaviti jasne ciljeve. Bez ovih koraka, domaći filmovi će i dalje biti nerelevantni na domaćem i međunarodnom planu uz povremene izuzetke, što je šteta za industriju koja je dokazala svoj potencijal.

A šta je sa BH Content Labom?

U tom kontekstu, projekti poput BH Content Laba BH Telecoma pokazali su šta je moguće uz strateški pristup. S obzirom na to da je BH Telecom kompanija u vlasništvu Vlade Federacije BiH, ovaj projekat dokazuje kako državna podrška može strateški doprinijeti razvoju kinematografije. BH Content Lab je u kratkom roku ostvario značajan napredak – proizvodnja domaćeg audiovizualnog sadržaja povećana je za 400% godišnje, sektor je postigao punu zaposlenost, a mladim kadrovima omogućeno je da ostanu u zemlji i stiču vrijedno iskustvo.

Osim što je sadržaj dobio značajnu gledanost na platformi Moja TV, uspio je pronaći put do regionalnih i globalnih tržišta. Primjeri poput serije Znam kako dišeš Jasmile Žbanić, prikazane u zvaničnom programu Venecijanskog filmskog festivala, potvrđuju uspjeh ovog modela koji je dramske serije Znam kako dišeš i Kotlina prodao na regionalnim tržištima, ali i u Evropi, Sjevernoj Americi i Australiji. Nema puno bh. proizvoda koji se prodaju na tim tržištima.

Ovakvi projekti ne generiraju samo prihod kroz prodaju sadržaja, već i kroz marketing, privlačenje novih pretplatnika i prodaju reklamnog prostora. Dugoročna vrijednost ovakvih inicijativa ne može se mjeriti samo kratkoročnim odnosom troškova i prihoda, već kroz njihov doprinos razvoju cijelog audiovizualnog sektora.

U svojoj eventualno novoj iteraciji BH Content Lab, kao primjer uspješnog državnog modela podrške kinematografiji, treba biti proširen i na druge javne sisteme poput BHRT-a i FTV-a. Uključivanje javnih emitera u ovakve inicijative moglo bi značajno osnažiti bh. kinematografiju, čineći je vidljivijom i konkurentnijom kako na domaćem, tako i na globalnom nivou. To bi bio ključni korak ka održivijem i stabilnijem filmskom sektoru u Bosni i Hercegovini.

Na koji način nedavna ratifikacija revidirane Konvencije Vijeća Evrope o kinematografskoj koprodukciji utječe na bh. filmski sektor?

Ratifikacija ove Konvencije može donijeti značajne koristi bh. filmu, ali samo ako naši autori i producenti aktivno sudjeluju u međunarodno konkurentnim projektima ako za njih mogu osigurati interes tržišta i ako sredstva na raspolaganju za manjinsku koprodukciju u fondovima budu značajnija.

Uz SFF - koliko se uspijevate baviti samim filmom i produkcijom? Hoće li naredna godina donijeti neke nove projekte?

Zadnjih nekoliko godina projekti koje koproduciramo kroz Obala Art Centar su novi filmovi međunarodno prepoznatih autora na neki način vezanih za Sarajevo Film Festival, npr. Ruben Östlund i Trougao tuge, Jessica Hausner i Klub Nula, ove godine su to bili Rithy Pan sa filmom Sastanak sa Pol Potom i Danis Tanović sa Nakon Ljeta, a za iduću godinu imamo u planu rad na novom filmu naziva Moje zabilješke o Marsu redateljice Lili Horvát sa Gretom Lee i Andrew Scottom u glavnim ulogama. Riječ je o sci-fi romansi koja propituje savremeni brak i velikoj regionalnoj koprodukciji.