Kako je Mirjana Karanović govorila prije rata: Ne ulaziti u to odvratno kolo koje vode ludaci
Sarajevski magazin S.O.S. je spomenuti tekst objavio u novembru 1991. godine, a u online formatu prenio ga je Yugopapir.
"Šta ja mogu da učinim? Prije svega, moram i hoću da sačuvam svoju dušu od mržnje, da ni po koju cijenu ne dozvolim da budem isprovocirana i da počnem mrziti nekoga samo zato što je imao tu sreću ili nesreću da bude rođen kao pripadnik neke druge nacionalnosti.
Moramo sačuvati bolji dio sebe za vrijeme koje će kad-tad doći, za čas kada ćemo pogledati jedni drugima u oči i početi da živimo drugi, bolji, novi život.
Mislim da je to malo što bi svako od nas morao učiniti istovremeno jako mnogo. Ne padati u vatru od mržnje i ne dozvoliti da nas uvuku u to odvratno kolo koje vode ludaci. U svemu ovome ja osjećam strašnu tjeskobu, ali je ipak preživljavam.
Ujutru ustanem, doručkujem, idem na probu, razgovaram s ljudima, ponekad se i nasmijem... ali često plačem. I pomislim da mi osim suza ništa drugo nije preostalo, a onda dođe drugi dan, pa sebi kažem: Pa dobro, imaš još nešto osim suza, imaš riječi! Vrlo često odlučim: Neću više, ne mogu više ni da razgovaram ni sa kim, uzaludno je...
Bezbroj puta se osjetim usamljenom, ali me spašava to što vjerujem da ima dovoljno drugih koji isto misle, pa ostajem ipak u toj usamljenosti hiljada sličnih ljudi.
Da li je slučaj ili sudbina, ali ljubavlju sam uvijek bivala vezana za neke druge gradove ove naše zemlje. Čovjek mog života, moj mladić je Dubrovčanin. Divne smo časove proveli zajedno, volim ga... a evo, već mjesec dana ne znam ništa o njemu. Ne znam ni da li je živ.
Ljeto sam provela u Dubrovniku i nikada nisam čula niti jedne ružne riječi ni od koga. A taj grad je već tada živio u strahu. Ja sada ne smijem ni da pomislim kako je njima svima bez vode, hrane, struje, bez veza sa svijetom, opkoljenim raznim vojskama, u užasnom strahu...
I zbog toga se osjećam potpuno izgubljeno i nemoćno i ostaje mi samo da se molim i nadam da će sve biti uredu. Ali, čak i ako ostanemo živi, ja ne znam kako ćemo mi ponovo tamo odlaziti. Da li ćemo ikada više za svog života moći otići u Dubrovnik, među ruševine ljudskog duha?
Mržnja je velika rana koja teško zarasta. Jedino znam da moram da živim sa svim tim bolom. A strašno je teško živjeti, a ne biti ni na čijoj strani. I shvatam sada da je lakše mrziti nego voljeti."
Zdravka Krstulović, glumica iz Splita, također je govorila o ratu:
"Oslobađanje neviđene količine mržnje i potamnjenje svijesti me strašno potreslo. Taj pohod ljudi kroz mrak je užasan. Uvijek mislim da postoji ljudski način razrješavanja problema, čak i kada su mišljenja različita. Izašle su na vidjelo najmračnije i najdivnije strane ljudi koji žive oko nas. Nećemo izaći iz mraka dok ne izađemo iz terora primitivizma. Onog balkanskog, u smislu: 'Ubit ću te pa makar i sebi naškodio.'"
