Kako je pisala Mira Furlan: Prezirala sam ocrnjavanje žene zbog najmanjeg seksualnog prijestupa
Odlomak nosi naziv "Osamdesete: Seks, droga i rock 'n' roll'", a u online formatu ga je prenio portal Nova.rs.
Jedna sam od rijetkih mladih ljudi u Zagrebu (a i u cijeloj državi) koja ima svoj vlastiti stan. To znači da je moj stan brzo postao jedno od popularnih društvenih okupljališta u Zagrebu. Muzičari i glumci iz Beograda, Ljubljane i Sarajeva redovito prolaze kroz moj stan, čak i kad mene ondje nema. Stan je ugodan, zgodno smješten u centru grada i s dobrom zalihom vina, sira i trave.
Vodim svoju, unutarnju, nikad okončanu borbu za ravnopravnost spolova: ako se muškarci mogu seksati i ostati emocionalno neangažirani, tako mogu i ja. Emocionalno uključivanje činilo se poput zatvora, poput okova oko vrata. Muškarci (među kojima i moj otac) mogli su bez problema tragati za slobodom - zašto ne i žene? Htjela sam biti slobodna od komplikacija, vezivanja, boli.
Nisam htjela biti ovisna, plačljiva žena kojoj nešto treba. Usto sam iz dubine duše prezirala tračersku, zlobnu buržoasku zajednicu koja ocrnjuje žene i zbog najmanjeg seksualnog prijestupa. Nisam imala strpljenja ni za šta od toga. I tako je seks postao moje osobno ratište, na kojem ću se boriti za slobodu, svoju slobodu. Ili sam bar to tako htjela gledati.
Postojalo je i naličje: nisam imala pojma kako komunicirati s muškarcima, osim putem seksa. (Ta se nesposobnost čini obostrana). Umjesto da se pitam: "Zašto to činim?", obično bih se odlučila za naizgled interesantnije pitanje: "Zašto ne napraviti to" Najčešće, to je put s najmanje otpora. "Ne" je iziskivalo previše napora, bar se tako činilo. A, dok god to na mene ne utječe ni na koji način, dok god ti ljudi nestaju čim svrše i ostave me samu, to mi je okej. Isto tako, seks postaje odabrani antidepresiv. Funkcionira li to?
Jutra su najteža. Počela sam kockanje s vremenom koje će me pratiti cijeloga života. Ne mogu ustati na vrijeme. Ne mogu se dovoljno naspavati. Obožavam sanjati. Snovi su najintenzivniji i najzanimljiviji dio mog dana. Mrzim budilicu, koja me tjera da prekinem jedino u čemu istinski uživam. Očajnički želim ostati u svojim snovima, tim razrađenim, vijugavim, kompliciranim pričama koje mi se čine stvarnijima od takozvanog života.
Katkad se probudim u suzama, jecajući, posebno nakon večernjeg predoziranja antidepresivom seksa. Trebala bih biti u stanju prepoznati povezanost. Možda i jesam, negdje u pozadini svojih misli. No time se ništa ne mijenja. U jednom od snova koji se ponavljaju tražim majčin telefonski broj. Znam da sam ga nekamo stavila, no ne mogu se sjetiti kamo. Znam da je trebam nazvati. Izgubile smo kontakt. Ne znam čak ni gdje je ona. Kako sam mogla to dopustiti? Osjećaj krivnje golem je, nepodnošljiv, guši me.
Znam da se preselila, a ja nikad nisam pokušala čak ni saznati gdje živi. Znam da je nazvala prije neki dan, ali nije ostavila svoj broj. Čula sam da je bolesna. Moram naći taj telefonski broj. Znam da ga negdje imam. Ali gdje? Mahnito tražim po ladicama, pokušavajući pronaći taj ključni komadić papira. Panika me posve obuzima. Zatim mi uši para grozni zvuk budilice. Budim se, trzam iz sna. San mi je razbijen. Moram ga dovršiti. Moram naći taj komadić papira.
Moram to riješiti. Moram se otresti tog osjećaja krivice, prekinuti navalu panike. Ili: sanjam da lutam hodnicima kazališta, u potpunom mraku pokušavajući pronaći pozornicu. Čujem svoj šlagvort, i znam da upravo sada moram izaći na pozornicu. Ali daleko sam, mračno je, izgubljena sam. I opet, osjećaj krivnje, panike, da sam počinila pogrešku koju ne mogu ispraviti.
Želim da priča, kakva god bila, dođe do zadovoljavajućeg zaključka. Želim se vratiti u san i doći do raspleta. Treba mi još vremena. Gasim glupu budilicu. Vraćam se tačno u onaj trenutak gdje želim da se radnja promijeni. Usmjeravam priču u ovom pa u onom smjeru, dok ne bude u skladu s mojim željama.
Vraćam se u san dok gledam budilicu kraj kreveta. Znam da za četrdeset pet minuta u kazalištu počinje proba. Znam da će me svi ostali glumci čekati. Ali sklapam oči. Ne pomičem se. Puštam da vrijeme prolazi. Gledam svako pomicanje kazaljki sata i perverzno uživam u neizbježnoj katastrofi koju si pripremam.
Ne pomičem se do trenutka potpune panike, onog trenutka u kojem sam apsolutno sigurna da ću zakasniti. Tek tada skačem iz kreveta i u djeliću sekunde prelazim iz stanja pasivne nepokretnosti do stanja mahnite histerije. I eto ga: uspješno sam prenijela paniku i krivnju iz svog sna u svoj stvarni život. Postaje sve teže i teže razlikovati to dvoje.
