Specijal / Kako je sarajevska "Kosa" nadmašila njujoršku: Plač, smijeh i katarza u ratnom Sarajevu
Kasnih šezdesetih u jednom od njujorških kvartova premijerno je izveden mjuzikl "Kosa" (Hair) koji je govorio o grupi hipija koji slave ljubav i mir u sjeni Vijetnamskog rata. Već godinu poslije premijere zakoračio je stepenicu više - na blistavu scenu Broadwaya.
Predstava s antiratnim simbolima bila je osuđena na uspjeh, što su kasnije potvrdile obrade, ali i prikazivanja širom svijeta. Osim toga, njujorška "Kosa" odškrinula je vrata drugim rock mjuziklima, dobivši na tom putu brojne kritike i pohvale. No ovo nije priča o američkoj "Kosi", ova govori o utjecaju američke priče na devedesete u Sarajevu.
Hrabrost, odlučnost i ljubav: Sve što je potrebno za jedan mjuzikl
Već je poznato da sarajevska teatarska scena oduvijek rađa glumačke talente ili kao magnet u grad privlači ljude koji to jesu. Tako nije neobično da se početkom devedesetih među glumačkom "rajom" moglo vidjeti mnogo lica za koja bi se vrlo lako moglo reći da "glumu nose u malom prstu". Takvoj ekipi američki Broadway je dovoljno daleko da ga pogledom prate na ekranu neke televizije, a opet, dovoljno blizu da nekako sakriju ljubomoru kad neko od kolega uspije dosegnuti sjedišta ili čak scenu te blistave američke scene, pa o tome govori na jednom od neobaveznih okupljanja.
A Sarajevo je oduvijek imalo bogat repertoar, što se jasno vidjelo i po pripremama baletne predstave "Bolero" koju je baletni ansambl Narodnog pozorišta Sarajevo usavršavao početkom aprila 1992. godine. U jednoj od prostorija pozorišta, koja gleda na obalu i Trebević, grupa talentovanih plesača jedno je poslijepodne provodila na probi. Zaneseni muzikom i plesom, tijelima su naginjali ka tlu.
"Prošlo je skoro trideset godina od tog momenta, a i sada mi je nevjerovatno kako smo baš u tom momentu čučnuli, to jeste, sagnuli se. Zazvonilo je pucanje okna prozora i staklo se raspršilo po podu. Metak je prošao iznad naših glava. Signalizirali smo jedni drugima da se nekako izvučemo iz prostorije i požurimo u podrum. Počelo je", prisjeća se Meša Vatić, nekadašnji baletan Narodnog pozorišta Sarajevo.
Već u prvih deset dana nakon prvog pucnja baletni reditelj i koreograf Slavko Pervan počeo je okupljati grupu ljudi za teatar. Iako je do tada radio mnogo projekata, sada je želio osnovati kabaretski muzički teatar, a nije bilo nimalo jednostavno okupiti svirače, pjevače, glumce, pa i onu šaku plesača koji se nisu razbježali.
"Srđan Jevđević mi je tada predložio da obradimo njujoršku kultnu predstavu i film 'Kosa'. Ogroman je to projekt, svjetski vrlo priznat, rekao sam mu. Vidio sam ga u New Yorku davno. Trebalo mi je vremena i hrabrosti da pristanem na takvo nešto. Kad sam napokon odlučio pristupiti toj priči, u nju su sa mnom zakoračili moja supruga i kćerka", prisjeća se Pervan.
"Ni danas ne znamo kako smo mi, a ni kako su građani, dolazili u pozorište"
Osvrće se na momenat kada je na ulici sreo Kaću Dorić, glumicu kojoj je predložio da se pridruži ansamblu koji je spremao mjuzikl. Trebalo je dobiti odobrenje Kamernog teatra, a zatim pronaći i tekst za predstavu. Kaća je na sve to pristala bez razmišljanja, ne krijući sreću jer je uspjela pronaći nekoga ko je voljan nastaviti raditi u pozorištu. I dok se sa strane "gradio" Sarajevski ratni teatar, u Kamernom Teatru 55 nastajala je sarajevska "Kosa". Probama su nerijetko prisustvovali građani koji su u teatru željeli svjedočiti stvaranju novog života na sceni, dok je okolo divljala drugačija priča.
"Okupljali smo se pored pijace Sirano, na mjestu gdje smo najbolje zaklonjeni od napada. U adaptaciji teksta pomogao nam je i Marko Vešović. Nije nam dugo trebalo da odlučimo da ćemo izvoditi originalne numere, a ne prepjeve. Za mnoge muzičare koji su tada radili na predstavi bila je to prva saradnja s teatrom. Probe su se održavale u deset ujutro, vrlo često nismo bili sigurni da ćemo svi uspjeti doći na predstavu. I sigurna sam da niko ni danas ne zna objasniti kako smo uspijevali stići na svako okupljanje", prisjeća se Dorić.
Amir Bešo Lazy dolazio je s prve linije s Trga heroja na sve probe, dodaje. Policijski sat počinjao je u 17 sati, zbog čega su predstave obično igrali u podne. Bilo je važno da se nigdje ne najavljuje kada je tačno igranje predstave, jer je postojala velika mogućnost da će u to vrijeme biti pojačano granatiranje tog dijela grada. Među pitanjima na koja Dorić i njene kolege nikad nisu dobile odgovor stoji i ono naizgled prosto: Kako su ljudi znali u koliko će biti predstava?
"Red za (besplatne) karte bio je veći nego red za hljeb. Bilo je onih koji su predstavu gledali nekoliko puta, a i onih koji su je znali napamet. Odigrana je između 30 i 40 puta u periodu od 1992. do 1995. godine. UNPROFOR nam je donirao agregate, nekako je nabavljan i benzin, ljudi su donosili svoje svijeće...", nastavlja pričati.
Dorić se kroz razgovor prisjeća momenta kada je Sarajevo posjetio uspješni američki reditelj Phil Alden Robinson. Pregledao je predstavu, rasplakao se na sceni, snimio igranje i otišao nazad u New York. Snimak je zatim pokazivao ljudima, oduševivši ih onim što je sarajevska ekipa uspjela napraviti.
Epilog o (ne)odlasku u New York: Tako blizu, a tako daleko
Dorić citira riječi ljudi koji su stvorili njujoršku "Kosu", a koje je nešto kasnije upoznala u Londonu:
"Rekli su da je naša predstava dublja i intenzivnija od originalne. Njima je rat bio daleko, iako su bili dio njega. Nama se dešavao 'pred nosom'. Mi smo bili sudionici toga protiv čega smo se borili. Cijeli tim ljudi koji je radio na 'Kosi' odlučio je da punim plućima radi ono što voli, pa neka bude šta god treba biti. Neki su na probe dolazili sat vremena, drugi se u teatar vraćali s prvih linija. I može okolo propadati sve, nek nam uzmu struju, vodu, sve. Ali našu želju da budemo zajedno, da stvaramo. To ne. To nas je održalo i vodilo", kaže Dorić.
Robinson je uspio organizovati vize, turneju i smještaj za ekipu "Kose". Spakovanih kofera i u nevjerici čekali su da dobiju potvrdu da treba da se ukrcaju u avion koji je već čekao na sarajevskom aerodromu. Predstava je oduševila ljude koji su je vidjeli na snimku, ekipi je obećano da će je moći promovisati u svijetu, da će svoju priču govoriti pred velikim masama. Samo je trebalo krenuti.
"Sjedili smo u stanu kod prijatelja, svi na jednom mjestu, spremni za put. Ali ništa. Niko nam nije javio šta se dogodilo, kao ni činjenicu da je put otkazan. Kasnije sam saznao da je bilo onih kojima nije odgovaralo da se naša priča ispriča svijetu. Ne bi to bilo dobro za njihovu politiku, takozvani 'PR' na kojem su tako dugo radili. Ostali smo u Sarajevu", tužno govori Jevđević.
Uz silan trud da nekako progutaju knedlu u grlu, svih pet sagovornika na ovom dijelu je nakratko zašutjelo. Da li bi previše bilo reći da je zavladala jedna od onih tišina koja preglasno zazvuči?
"Javili su nam se i Michael Jackson, kao i Morgan i Redford... Holivudska ekipa nas je pozvala, čekala da dođemo i da radimo zajedno. Mogli smo ispričati šta se dešavalo, objasniti šta se zaista dešava. Nismo mi sami sebe granatirali, mogli smo reći istinu. I ekipa predstave je bila multinacionalna. I nismo otišli. Ali, nema veze. Ta predstava je viđena u Parizu, Milanu, New Yorku, imali smo veliku podršku", govori Vatić.
Kakav je trag sve ovo ostavilo na sudionike rata?
"Godinama kasnije, kroz razgovor s jednom psihologinjom dotakli smo se 'Kose'. Pitala me da li sam učestvovala u cijeloj toj priči, a ja sam joj objasnila kako sam cijelu scenu napravila ručno, a zatim bi je majstor iznova prilagođavao prije svakog igranja. Rekla mi je da je nekoliko puta s Dobrinje dolazila kako bi pregledala taj komad", govori umjetnica Lada Pervan.
Na predstave su dolazili ljudi različitih profila, bilo je onih za koje nikada ne biste rekli da će proviriti u pozorište. Vatić se prisjeća trenutka kada je na izlazu iz pozorišta sreo Vikićeve specijalce. Bili su to krupni mladići čiji je inače ozbiljan pogled sada zamijenila grimasa koja je odavala sasvim drugu emociju: "Sve i da poginemo poslije ovoga, nema veze", kratko su rekli. I to je možda najbolji primjer činjenice da je pozorište, pogotovo u takvim momentima, predstavljalo katarzu i sklonište.
"Kad je odigrana premijera, u Kamernom je bila velika gužva. Velika grupa njih je ostala napolju pa su tražili da se igranje ponovi. Moj otac je zatim prišao ekipi i pitao 'Djeco, možete li vi opet?' i svi su klimnuli glavom. I ponovo smo igrali. Mi plešemo, a oni nas gađaju odozgo. Imali smo sreće pa se tada okupila sjajna ekipa ljudi koja je manijački radila ono što voli", govori Pervan.
Možda je i moglo drugačije, govori na koncu Jevđević, ali bilo je ovako. Iako je za priču "Sarajevo, Anno Domini 1992" vezano mnoštvo anegdota, nije neobično da se uvijek govori o onim stvarima koje mame suze.
"Bio je to najljepši period naših života. Iz svega toga je nastao i Kultur Shock, upravo zbog 'Kose'. Sebe često nazivam ratnim profiterom, jer sam toliko toga dobio iz tog iskustva. Dok sam tada trčao iz kuće do pozorišta, naučio sam da je život prekratak da ne bismo radili ono što volimo. I od tad živim tako, tako funkcioniše i moj Kultur Shock. Sve je to 'Kosa'", zaključuje Jevđević.
Ekipa predstave ponovo se okupila 2013. godine kada je fotograf Zoran Lešić predstavio galeriju fotografija koje je napravio za vrijeme premijernog igranja. Događaj "Kosa sijedi, uspomena ne blijedi" ponovljen je i 2017., za 25 godina od premijere "Kose", ovog puta uz naslov "Kosa od srebra". Za 25 godina izvedena je i muzika iz predstave. Oba puta su uspjeli okupiti skoro sve članove ansambla.
Autorski tim predstave čine:
Kompozitor: Galp MacDermot Adaptacija: Marko Vešović, Kaća Dorić, Slavko Pervan Muzički aranžmani: Amir Bešo Lazy, Srđan Jevđević, Reditelj i koreograf: Slavko Pervan Koreditelj: Kaća Dorić Scenografija: Lada Pervan Kostimografija: Amela Vilić Asistent koreografa: Muhamed Imanić Inspicijent: Borislav Trišić Vokalni solisti: Srđan Jevđević, Amila Čengić, Dragana Ilić, Igor Žerajić, Amir Bešo Lazy Muzički sastav: Amir Bešo Lazy, Boris Bačvić, Izudin Kolečić, Samir Čeremida, Dušan Vranić Solo violina: Dejan Šparavalo Glumci: Admir Glamočak, Gordana Boban, Željko Stjepanović, Suada Topalović Plesači: Jelena Solarić, Emira Šahinpašić, Lejla Nezirović, Mirče Hurdubae, Mensud Vatić, Adnan Džindo Dijete igrač: Velimir Uljarević Izrada scenografije: Lada Pervan, Esad Landžo Izrada kostima: Zulfo Džinalija Rasvjeta: Robert Radić Ton-majstor: Edin Hajdarević Design: Franjo Ritiš, arh-designer Marketing: Vladimir Postnikov, Boris Barić
Faruk Lončarević o filmu koji je nestao s liste Fondacije za kinematografiju: Postoje još tri ista slučaja
