Kako je usred rata u Sarajevu režirana predstava i otvoreno pozorište
Tokom ratnih dejstava uposlenici sarajevskih pozorišta su nastavili redovno igrati repertoare, a postojala je i želja da se režiraju nove predstave, pa čak i otvori novo pozorište. Grupa umjetnika koja se okupljala u Pozorištu mladih je počela raditi na organizacionom konstruisanju ratnog pozorišta i već na prvoj sjednici je odlučeno da njegov naziv bude Sarajevski ratni teatar (SARTR). Istovremeno, u maju 1992. godine, dramski pisci i reditelji Safet Plakalo i Dubravko Bibanović su počeli raditi na prvoj SARTR-ovoj predstavi "Sklonište".
Radnja predstave je dramski situirana u fundusu zamišljenog pozorišta i reditelj i dramaturg, koji su se tu sklonili, razmatraju mogućnost stvaranja ratne predstave. Pored njih, tu su i različiti profili likova: šef skloništa mjesne zajednice, švercer koji se trudi nabaviti sve što je ljudima u skloništu potrebno, komšinica koja mora biti u toku sa svim što se događa itd. Uloge su tumačili Miodrag Miki Trifunov, Zoran Bečić, Jasna Diklić, Senad Bašić, Nebojša Veljović, Irena Mulamuhić, Nisveta Omerbašić, Alija Aljović i Branko Ličen. Scenografiju i kostimografiju je radio Slobodan Perišić, a za muziku je bio zadužen Vedran Smajlović.
Neki od prethodno spomenutih ljudi su govorili o svojim iskustvima tokom rada na predstavi "Sklonište" za dokumentarni film "Od Skloništa do Sarajevskog ratnog teatra", koji su režirali Sanela Kapetanović i Nihad Kreševljaković. Objavljen je povodom 20. godišnjice realizacije spomenute predstave u saradnji s Televizijom Sarajevo (TVSA).
Alternativna stvarnost
Rad u ratnim okolnostima je bio savršen način za umjetnike da pobjegnu od realnosti u kojoj je vladao strah za vlastiti život, a o tome je u filmu govorio i Miodrag Miki Trifunov: "Što smo više radili, to je naše postojanje imalo više smisla i sve što nas je okruživalo je imalo sve više besmisla."
Reditelj Safet Plakalo je naglasio da ni u kojem slučaju opcija nije bila da se predstava predoči na tragičan način. Umjesto toga je odlučeno da to bude groteska, koju je on opisao kao "govor smijeha o tužnom", što idealno opisuje ono što je "Sklonište" pokušalo prikazati publici. Mjesta za nacionalizam nije bilo, govorilo se isključivo o građanima koji pokušavaju živjeti na normalan način i zvijerima koje ih ubijaju. Kako je rekla Jasna Diklić: "Predstava nije imala nijednu repliku koja bi podrazumijevala mržnju."
Premijeno izvođenje predstave je iz sigurnosnih razloga bilo 6. septembra 1992. godine u Pozorištu mladih, iako je nastala u produkciji SARTR-a.
Plakalo je također rekao kako je publika na igranja predstave zapravo dolazila kao na psihodramsku seansu, oni su prepoznavali situacije koje su preživjeli, identificirali se s njima i međusobno dijelili ono što im se događalo. Senad Bašić se osvrnuo na ovo rekavši: "Teatar je odigrao ogromnu sociološku funkciju, jer se ljudi nisu nalazili samo zbog predstave, već i kako bi se družili, razmijenili informacije, vidjeli šta se sve dešava i ko šta zna, da se dobro ismiju i zabave pa onda raziđu."
Umjetnička snaga otpora
Ubrzo se do ostatka svijeta proširila informacija da se na zaraćenom prostoru, u maloj državi Bosni i Hercegovini, pojavila nova predstava. Shvatili su da tu ne žive samo brojke o kojima čitaju u dnevnim novinama, već da su oni ljudi od krvi i mesa, imaju osjećanja i potrebu za kulturom koja im olakšava muke.
"Automatski se promijenila svijest svih onih koji su na Sarajevo gledali kao na klaonicu, javio se novi civilizacijski duh preživljavanja kulturom, umjetnošću i duhovnim otporom", izjavila je Irena Mulamuhić u dokumentarcu "Od Skloništa do Sarajevskog ratnog teatra".
Uslijedila su gostovanja po mnogim zemljama: Norveška, Hrvatska, Slovenija, Makedonija, Velika Britanija... U periodu opsade je odigrana 97 puta, a mišljenje publike je možda najpotpunije u knjizi utisaka opisala anonimna gledateljka koja se zahvalila sarajevskim glumcima što su im pomogli da ne polude. Nažalost, Safet Plakalo i Dubravko Bibanović nisu među živima, ali je sjećanje na njih ostalo itekako živo. Sarajevski ratni teatar, među čijim su osnivačima i njih dvojica (uz glumce "Skloništa", Đorđa Mačkića i Gradimira Gojera), još uvijek radi i producira kvalitetna ostvarenja. Kako je SARTR štitio sarajevsku umjetničku scenu od 1992. do 1995. godine, tako je štiti i u današnjim vremenima.
"To je bila pomalo kosmička metafora, da se u takvom beznađu suprotstavite ne samo snagom duha, što se podrazumijeva, nego i ljudskom potrebom da pobijedite vrijeme, prostor i ljudsku glupost nečim što je relevantno", rekao je Trifunov.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
