Kokan Mladenović: Ratovi devedesetih nisu završeni, zato o njima govorimo
S velikim regionalnim rediteljem našli smo se nekoliko minuta prije večernje probe, a on je u početku razgovora istakao da je upravo kroz rad na predstavi "Sjećaš li se Doli Bel" došao na ideju da na teatarskoj sceni uprizori i Cvijetićev roman.
"Lijep spoj je što mi je Sidran preporučio tu knjigu. Isto kao i sa Doli Bel, na prvu probu sam došao samo s idejom šta bih tačno želio napraviti. Predstava je zatim stvorena iz saradnje mene, glumaca, dramaturga, autora...", govori Mladenović.
"Schindlerov lift": Trideset godina kasnije i dalje živimo produžene devedesete
Jedan od najboljih regionalnih reditelja čvrsto je uvjeren da je Kamerni teatar jedno od najboljih mjesta za istraživanje pozorišta. Probe se održavaju svaki dan, traju po nekoliko sati i nerijetko im prisustvuje i sam autor romana, koji je u razgovoru za Klix.ba istakao kako za njega priprema ove predstave predstavlja vrlo buran proces.
Kazao je kako mu se nakon višegodišnjeg rada u pozorištu prvi put dogodilo da s glumcima i rediteljem plače nakon izgovorenih rečenica, odrađenih proba, vježbanja dijaloga...
"I glumci i ja smo više od mjesec udubljeni u dokumentarce, spise, knjige i novinske članke koji govore o dešavanjima u Prijedoru devedesetih godina. Nekad čitanje završim u tri ujutro, pa ne mogu zaspati do šest. Misli, nažalost, ne rade na dugme, ne mogu ih isključiti kad završim posao... Ali svjestan sam da je ovo svijet o kojem moramo govoriti", kaže Mladenović.
Smatra da je zemlja u kojoj je roman aktuelan zapravo vrlo nesretna zemlja. Samim tim, Srbija, Hrvatska i BiH predstavljaju zemlje u kojima je ovakvo djelo važno, aktuelno i popularno - što znači da očigledno jesu nesretne.
"Gotovo tri decenije nakon završetka rata i dalje živimo produžene devedesete. Na vlasti su isti ljudi i politike, nesvjesni smo svoje historijske odgovornosti i činjenice da i dalje stanujemo u crvenim soliterima", ističe.
S druge strane, u Cvijetiću prepoznaje visokomoralni uzor zbog obračunavanja s onim što se zaista dogodilo i odavanja poštovanja drugima: "On je čovjek iz miješanog braka - hrvatskog i srpskog, mada nama koji smo Jugoslaveni po opredjeljenju to ne predstavlja ništa neobično. Kao takav piše o stradanju muslimana. To je visokoetički čin i nešto što nam svima itekako nedostaje. To poštovanje i estetika saosjećanja, mislim da je to veoma važno".
Na priču o Cvijetiću nadovezuje činjenicu da "Schindlerov lift" govori upravo o neočekivanom zlu među bližnjima. Ne treba zaboraviti, kaže, crvenih solitera bilo je i u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, a ne samo u Prijedoru. Drugim riječima, progona i stradanja je bilo svuda. Ono što je veoma pohvalno jeste činjenica da je Darko uspio podići veličanstven spomenik svim žrtvama, ali je prije svega govorio o zlu koje živi vrata pored nas.
"Aristotel je rekao: 'Uslov prave tragedije jeste da se tragični događaji dešavaju među onima koji su bliski'. Nema tu stranih vojski, nema desantnih jedinica. Sva zla dolaze iz susjednih vrata, od onih s kojima ste do jučer pjevali i slavili, bili bliski. A onda počinje masakr. Kako je moguće da u tim ljudima čuči toliko zla, kako to niko nije prepoznao, gdje je to bilo svih tih godina?", nastavlja Mladenović.
Hraneći svoj nacionalizam Izetbegović i Dodik uništavaju svaku mogućnost građanske BiH
No uznemirujuće je što u posljednjih trideset godina nije urađeno ništa kako bi se spriječilo ponavljanje onoga što se devedesetih dogodilo u BiH i drugim državama regiona.
"Udžbenici historije iz kojih uče naša djeca pripremaju ih za crvene solitere svuda u Bosni. Djeca idu u etnički podijeljene škole, što je beskrajno sramno. Srbiju vode ratni zločinci iz devedesetih, ne njihovi nasljednici, nego doslovno isti ljudi. Bosna je neoprostivo podijeljena i milioni ljudi su žrtve manipulacije dvije moralne nakaze - Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića. Hraneći svoj nacionalizam uništavaju svaku mogućnost građanske Bosne i Hercegovine", ogorčeno komentariše.
Cvijetićev roman predstavlja tri velike smrti: Onu najstrašniju - smrt realnih ljudi, progon muslimana iz Prijedora, grobnice i logore. Drugu, smrt Jugoslavije čija je metafora upravo crveni soliter. Treća je smrt radničke klase.
"Niko nije preživio taj rat. Ni ljudi s imenima i prezimenima, ni zemlja čiji je soliter bio simbol, a ni radnička klasa. Prijedor, koji je nekad imao fabrike, radnike, zajedništvo, veselje i proizvodnju, postao je učmali provincijski grad bez fabrika i industrije. Radnici su potonuli u naciju. Nema više radnika, ima samo Srba, Hrvata i Bošnjaka. Nemamo više ni proletarijat, već samo prekarijat", kaže.
Učešće Isakovića i Đuričić u "Quo Vadis, Aida?" je dokaz da nismo svi okrenuli glavu od tragedije u Srebrenici
U Beogradu nerijetko sarađuje s Markom Šelićem Marčelom te kaže kako su ga se njegove riječi veoma dojmile: "Mi poslije svega sklopimo nemir, a ne mir. U ovom sklopljenom nemiru rat je i dalje neoprostivo aktuelna tema". Na Šelićeve riječi se nadovezuje kazavši kako je upravo ova teza glavni razlog zašto se o ovim temama mora govoriti - jer rat nije završen.
"Da je završen, o njemu ne bismo govorili. Trideset godina kasnije, rat je svakodnevnica u BiH. U javnom diskursu, u dnevnoj komunikaciji, u političkim partijama i u načinu života. BiH ne živi svoj mir, nego svoje primirje", ističe reditelj.
Govoreći o tome spominje i film "Quo Vadis, Aida?" bosanskohercegovačke rediteljice Jasmile Žbanić. Ovo ostvarenje još uvijek nije prikazano u Republici Srpskoj, kao ni u Srbiji, što Mladenović opisuje kao "nesmjelost suočavanja sa sopstvenim zlom".
"Genocid u Srebrenici je negiran u polovini BiH, pa i u Srbiji. U Srbiji je čak zloupotrijebljen na jedan ružan način kojeg se stidimo svi mi koji se nadamo da će to jednom biti građanska, a ne nacionalistička zemlja. Mi smo svi sedmicu prije izručenja Slobodana Miloševića u Haag na RTRS-u u udarnim terminima odjednom gledali dokumentarne filmove o Srebrenici, zločine Škorpiona, jedan nevjerovatan obrt se dešavao, intenzivno smo se suočavali s tom pričom...", prisjeća se.
Govori kako su u tom periodu naglo otkrivene sekundarne grobnice Albanaca s Kosova u Batajnici, u jezerima u Srbiji, pronađeni su i leševi muslimana u rijeci Drini...
"Nastao je muk u cijeloj zemlji. To nije služilo osvješćivanju kao što smo se nadali, jer jedan narod koji želi da bude ozbiljan mora da se suoči sa monstruoznim stvarima koje je uradio. Služilo je samo da pacifikuje široke narodne mase da Milošević bude isporučen Haagu. Nikada više nije bilo spremnosti ni smjelosti da se o tome govori. Kao što se ni o zločinima Nasera Orića i sličnih zločinaca ne govori u BiH i Hrvatskoj", priča.
Mladenović je siguran da onog trenutka kada film o genocidu u Srebrenici bude prikazan u udarnom terminu televizije Srbije, to će značiti da je Srbija normalna zemlja.
"Bojim se da se to nikad neće dogoditi. Nespremni smo se s tim suočiti. Ipak, ponosan sam na dvoje veličanstvenih glumaca koji su učestvovali u tome. Jednom ćemo u normalnoj Srbiji s ponosom moći reći da nismo baš svi okretali glave i nismo znali šta se tamo stvarno dogodilo, odnosno da su dva naša sjajna glumca dala doprinos toj istini i međunarodnoj promociji te istine", smatra reditelj.
Već je poznata činjenica da se na temu Srebrenice teško može govoriti u Srbiji, što je u nekoliko navrata potvrđeno kroz napade na umjetnike koji su u svojim projektima predstavljali priču o genocidu u Srebrenici. Mladenović ističe kako postoje žarišta slobodnog mišljenja, ali su nažalost vrlo rijetka. Svode se na jedan list, dva ili tri nedjeljnika... To nije dovoljno.
Na krhotine nacionalne prljavštine koju guramo pod tepih jednom će se posjeći naša djeca
"Svi ostali su pod strogom kontrolom Srpske narodne stranke (SNS). Nema smjelosti da se suočimo sa svim tim što se dešavalo. To guranje nacionalnih prljavština pod tepih... Na te krhotine će se jednom isjeći naša djeca. To je dugoročno neprirodno i nenormalno stanje koje ne vodi ničemu dobrom", konstatuje.
Na koncu razgovora, nekoliko trenutaka prije nego što će se uputiti na večernju probu predstave, Mladenović govori kako je veoma zadovoljan pripremama. Svi oni koji učestvuju u predstavi su nakon mjesec dana nevjerovatno iznureni radnjom i sadržajem romana. Put do stvaranja predstave je, kao i tema, vrlo mučan.
