Lajla Kaikčija: Postali smo kukavice koje se skrivaju iza čopora istomišljenika
Priču koja govori o nama, o ljudima koji sebe smatraju dobrim, poštenim, moralnim, spremnim pružiti pomoć onima kojima je pomoć potrebna i naravno, duhovitim građanima. Kazala nam je to upravo sama rediteljica, žena koja se u svojim projektima često bavi položajem žena u društvu.
Uoči premijere s Lajlom smo razgovarali o nastanku predstave, temama koje obrađuje, položaju žena u našem društvu kao i o gorućim pitanjima koja bi se trebala riješiti u bh. kulturi.
"Proces rada na predstavi 'Dogville' je vrlo složen i izazovan i zahtjeva veliki angažman svih učesnika. Vremena je malo, a želja je da sve na kraju ispadne onako kako smo zamislili. Imamo dobar tekst i dobru ekipu, potrebno je sada rad intenzivirati i nadati se da ćemo sve na vrijeme završiti", kaže nam Kaikčija, nestrpljiva da novo djelo predstavi publici.
Zašto krivca za svoje probleme uvijek tražimo u drugima
Da li smo sami krivi za svijet u kakvom živimo, jedno je od pitanja kojim se bavi predstava "Dogville".
"Priču doživljavam kao čas o ljudskosti kojoj prvi pravi izazov svlači masku i ogoljava je do srži. Kroz pozicije moći u jednoj zajednici govorimo i o poziciji žene. Poruka ili bolje reći pitanja koja postavljamo je zašto smo prestali da se iskreno propitujemo, suočavamo sa vlastitim nedostacima, solidarišemo i djelujemo? Zašto krivca za svoje probleme uvijek tražimo u drugima? Postali smo jalovi govornici, lica sa maskama, ostrašćeni mrzitelji svega što je drugo i drugačije, kukavice koje se skrivaju iza čopora istomišljenika. Da li želimo takav svijet ostaviti našoj djeci? Da li je takav svijet vrijedan postojanja", pita se Kaikčija.
Mada je, kako kaže, senzibilizirana za sve zapostavljene, tabuizirane grupe u društvu, njen rad je najčešće vezan za položaj žena.
"Generalno gledajući mislim da je vrijeme moje majke bilo povoljnije za žene i da su im mnoga prava bila omogućena, a koja su danas, u takozvanim demokratskom društvu u ovo vrijeme tranzicijsko-neoliberalnog kapitalizma ili kako god već, oduzeta. Ovdje bih uzela samo za primjer radnice trgovačkih centara i marketa, njihovo radno vrijeme, plate, radni vikendi i praznici, neprijavljeno zdravstveno i socijalno osiguranje, nemogućnost porodiljnih dopusta, uslovi rada, uznemiravanja i tako dalje. One su primjer modernih robinja koje nemaju pravo glasa i za koje se niko ne bori. Ucijenjene gubitkom posla oduzeto im je svako dostojanstvo", smatra Kaikčija.
I to je, nastavlja, samo jedan segment u kojem su ugrožena ženska, ljudska prava. U tu kategoriju spadaju, kaže nam, i žrtve nasilja i njihova prava, porodilje koje dobijaju u zavisnosti od kantona različite mizerne nadoknade, uz obavezno kašnjenje ili ih uopšte ne dobijaju, potplaćene učiteljice, samohrane majke koje godinama ne primaju alimentacije...
Ne trebaju nam biti uzor političarke koje su preuzele muški princip ponašanja
"Mi u državi imamo jedino procvat trgovačkih lanaca i trgovačkih centara u kojima većinski rade žene, pa pomnožite i izračunajte koliko ženske populacije obuhvata taj sektor. Svjedoci smo retradicionalizacije društva, a najveći danak će platiti upravo žene. Nastavi li se tako, sa sjetom ćemo se prisjećati da su naše majke imale veća prava i mogućnosti prije 50 godina nego što ćemo ih mi imati u budućnosti. Problem je i u neosviješćenosti velikog broja žena koje smatraju da su stvari takve kakve su i da se ne mogu promjeniti. Ali sloga, solidarnost i zajednički aktivizam može nešto preokrenuti. Ne trebaju nam biti uzor političarke koje su preuzele muški princip ponašanja i promišljanja i obično su pogubne za same žene, već heroine oko nas, naše nane, majke, tetke, sestre, prijateljice koje nas inspirišu svojim životnim pričama i borbama", ističe Kaikčija.
Kada je riječ o stanju u bh. kulturi, postoje goruća pitanja, dodaje, koja bi se trebala riješiti kako bi svima bilo bolje.
"Potrebno je prije svega kulturno društvo, a ovo društvo to odbija biti. To je gorući problem. Zbog toga nema dovoljno novca i zbog toga je toliko politike i političara u kulturi", smatra Lajla.
Umjetnost, poručuje na kraju naša sagovornica, treba da propituje, da sumnja, da nas izbacuje iz zone komfora, ali mora da bude iskrena.
"Svako od nas govori o onome što ga provocira, inspiriše, motivira. To ovisi od trenutka u kome se djeluje, mjesta i mentalnog stanja onoga koji stvara. Lično, najčešće akcenat stavljam na odnos društva i pojedinca/pojedinke u određenim okolnostima. Živimo u vremenu kada se sve dovodi u pitanje i ono što smo smatrali dobrim nije više tako dobro i ono što smo smatrali zlom nije više toliko zlo. Sve je podložno relativizaciji i sve je dovedeno u pitanje", govori Kaikčija.
