Marija Ratković: Spisateljice su napokon došle do izražaja u balkanskoj književnosti
Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Doktorske studije završila je na odsjeku Teorija umjetnosti i medija na Univerzitetu umjetnosti, također u Beogradu. Pisala je kolumne za regionalne medije Vice, ELLE, Peščanik, NOIZZ i druge. Autorica je više dramatizacija, kratkih drama i scenarija te je osnivačica Centra za biopolitičku edukaciju.
Smatra da su u posljednjih nekoliko godina spisateljice napokon došle do izražaja u balkanskoj književnosti.
"Usudit ću se da kažem da žene i cijela generacija prinudnih nomada drže književnost živom - moja književna generacija se u potpunosti sastoji od ljudi koji su živjeli rasuti po cijelom svijetu, imaju veoma široko i raznoliko obrazovanje i radna iskustva i zaista uživam da čitam cjelokupnu savremenu produkciju na Balkanu. Žao mi je što su institucije kulture još uvijek zatvorene prema tom razaranju kanona, političkih granica i granica jezika. Finansijska pustoš koja nam je ostala poslije raspada Jugoslavije zajednička je svima pa odlično komuniciramo", kaže.
Kao neke od omiljenih autorica izdvojila je Paulinu Lanzerotti, Rumenu Bužarovsku, Dijalu Hasanbegović, Ognjenku Lakićević, Magdalenu Blažević, Lanu Bastašić, Marijanu Čanak, Moniku Herceg, Milicu Vučković, Tanju Stupar Trifunović, Katarinu Mitrović, Radmilu Petrović i mnoge druge.
"Ispod majice"
Njen izbor bio je da se važnim pojmovima poput ljubavi, izdaje, života i smrti u romanu "Ispod majice" bavi osjećanjima koja se u ljudima stalno smjenjuju, ali, nažalost, ostaju nezabilježena.
"Afektivni višak koji ostane od velikih narativa meni je zanimljiv - kao sitne posjekotine od lista papira, uporne, bolne i sramotno stvarne, uprkos općem saglasju da su 'sitne' i bezopasne. Zanimaju me neznatna poniženja, podlosti, nehajne simpatije, grubosti i poetične nježnosti kad im nije mjesto, neiskazana i iznevjerena očekivanja koja nas formiraju. Ona o nama govore više nego epska djela koja biramo da pričamo kada se hvališemo ili žalimo. Imam utisak kao da sam pisala roman od nusprodukata. Selma Selman ima jedan rad kad izdvaja tragove zlata iz procesora na deponiji, tako vidim tematski okvir romana 'Ispod majice'", govori.
Ratković piše i o izloženosti žena nasilju i omalovažavanju. No, ne želi sebe izdvajati pored žena koje su brutalno prebijane jer brane rijeke ili koje se svaki dan suočavaju s nepravdama sistema.
"Duboko sam svjesna svoje povlaštenosti i upravo zato biram da idem dalje, da pomjeram granicu i otvaram prostor za nove teme u javnosti. Zbog toga sam izabrala antijunakinju - mladu, povlaštenu, na kraju poročnu i neosviještenu ženu koja nikome nije ni majka ni žena i ne može se lako svrstati u heroine kakve smo navikli da vidimo. Oslobađajuće je govoriti ono što želiš, onako kako to želiš", priča.
Popularnost "Ispod majice" kao da na neki bizaran način romanu oduzima vrijednost u književnim krugovima. Ratković je nemali broj puta čula bestidne potcjenjivačke komentare o tzv. "književnosti za žene".
"Zamislite da me pitaju da li se knjiga tako dobro prodaje zbog naslova ili korica, pohvale kako sam 'potrefila' važna pitanja, kao da nisam godine provela baveći se teorijom i zanatom pisanja. To me zabavlja, jer potječem iz teorijske škole koja upravo i problematizuje odnos dominantne i marginalizovanih kultura. Sada na svojoj koži osjećam diskriminaciju i omalovažavanje o kojem sam učila", kaže.
Položaj žene u književnosti
Smatra da "muška književnost" nosi značajan društveni i simbolički kapital, a da žene i dalje procentualno malo dobijaju legitimitet i značajna priznanja.
"Svoj legitimitet crpim iz obrazovanja i društvenog rada i zaista ne vapim za tim da mi neki sredovječni čovjek s dvije diplome manje kaže kako mu se knjiga svidjela ili da je preporuči. Ta vremena su prošla otkad književnici nemaju stanove niti novac da sjede i piju na Rovinjskoj rivi, zauzimajući nekakvu mačo busiju. Nedavno sam čitala intervju s Dubravkom Ugrešić u kojem govori da je čak i njena književnost smatrana 'književnim štrikerajem'. Pa čemu onda ja da se nadam?", govori.
Ratković je preživjela rak, a snimljen je i film o njenoj borbi s ovom opakom bolešću. Ova izuzetno važna tema spominje se i u "Ispod majice". Već ranijim radom, birajući da piše o iskustvenom, odredila se kao autorka koja će za temu uvijek imati nešto neposredno vezano za sopstveni život.
"Sopstveni osjećaj komfora nije mi bio na umu ni trenutak poslije saznanja da postoji efikasna rana prevencija za bolest koju sam imala - vakcina protiv HPV virusa, za koju su 2016/2017. godine u Srbiji dozvolili da zbog nemara i neinformisanosti propadne čak 2/3 doza. Neprekidno sam razmišljala o tom ogromnom propustu i šta mogu učiniti da smanjim štetu - jer sve dok 1.200 žena obolijeva i veliki broj umire, nije mi važno da li se stidim i da li lijepo izgledam pred kamerom. U doprinosu javnom zdravlju, našla sam smisao koji ljudi često traže u trenucima susreta sa strahom", navodi.
Tvrdi kako je književnost ogroman posao i da je u zanatskom smislu sličan drugim vidovima pisanja, ali zahtijeva nivo više. Književnost "otkida od života" i neophodno je otvoriti se ka svijetu, biti prisutna svuda, slušati i čitati mnogo više, neprekidno bilježiti crtice iz sadašnjosti, kako bi one u budućnosti oblikovale književnu stvarnost.
"Za mene je najzahtjevnije bilo da osvojim svoj glas, da ovladam stilom, ali na svjestan način, ne intuitivno. Kad čitateljka kaže da je pročitala knjigu za dan ili da me je čula kako govorim, ja znam otkud to. Šta moj glas čini mojim, to mi je bilo najzanimljivije istraživanje u prvom romanu, ali stalno se otvaraju novi horizonti izazova", zaključuje Ratković naš razgovor.
Već je počela raditi na novom projektu. Ovog puta nije riječ o pisanom materijalu, već o impozantnom višemedijskom arhivu. Prikupljanje materijala trajalo je tačno deset godina. Uzbuđena je i jedva čeka da ga objavi.
