O prepoznatljivoj multimedijalnoj prezentaciji umjetničkog djela u intervju za Fenu govori Slaviša Mašić, koji je realizovao i režirao više od 3.000 TV emisija različitih žanrova, nagrađivan je i za filmove koje je autorski ostvario. Od prvog izdanja Muzike na žici potpuno volonterski sarađuje na njegovom dizajniranju, stvarajući svjetlom i scenski magiju.
Predsjednik je udruženja za afirmaciju vrijednosti iz oblasti etike, estetike i ekologije EEEFigure koje djeluje u porodičnom ratom uništenom stanu Mašića u centru Sarajeva. Suvlasnik je tog prostora sa sestrom, poznatom glumicom Vesnom Mašić, nazvanim Atelje Figure i scenski prilagođenim da se mogu dešavati različiti kulturni sadržaji. I dešavaju se, nestandardni, kreirani, originalni. Bilo ih je do sada više od 230...
Visoka kvaliteta umjetnika i uvijek zanimljiva programska koncepcija učinili su da festival Muzika na žici bude u regionu jedan od najuspješnijih događaja muzičke umjetnosti?
Dobro je čuti da je to tako, svakako su primarni uslovi za uspješnost nekog događaja i kvalitetni izvođači i dobar program i koncept, ali Festival je zahtjevan zalogaj u kojem bi i svi drugi elementi morali biti na nivou kvaliteta učesnika, i građenje specifičnosti, oblikovanje, organizacija. Složen je to posao u kojem i sitnice mogu da naruše cjelinu, čini se ovdje sačuvanu.
Pritom, mora se priznati da već u svojim počecima ovaj Festival imao prepoznatljivu, moglo bi se reći multimedijalnu prezentaciju umjetničkog djela, uključujući igru svjetala te zanimljivu scenografiju?
To što prepoznajete, to dizajniranje događaja i svjetlom i scenografijom, je pokušaj nadgradnje, pokušaj da se osvježi atmosfera učmalih dvorana, ali uvijek uz nastojanje da se ne utiče na samo izvođenje muzike, da igra svjetla koju ste spomenuli ne smeta ni izvođaču ni publici, a da samom djelu koje se izvodi sluhu doda i vid. Stalna je dilema da li je gledanje izvođača dok muzicira jedina moguća ilustracija djela koje se izvodi ili treba tražiti i druge vizualizacije. Rijetki su toliko karizmatični izvođači da muzika svira i kroz njihovo tijelo, i čini se da se tu i nema šta dodavati, a ima, svjetlom izdvojiti bitno, mrakom izbrisati viškove.
Klavir kompozitora Avde Smailovića na sceni, pa biblioteka na Festivalu 2014., te porodično stablo koje kazuje da "kruška nikada ne pada daleko od stabla", u ovom slučaju i na ovogodišnjem Festivalu nastupili su potomci Smailovića, treća generacija (unuci). Sve ovo je kulminiralo gotovo teatralnom proslavom 100 godina rođenja Avde Smailovića tokom koje je život Avde Smailovića toliko približen publici, fotografijama iz njegova života, glasom Rinka Golubovića koji je govorio o životnom putu kompozitora... da smo imali priliku prisustvovati, moglo bi se reći, jednoj pravoj muzičko-scenskoj bajci.
Bajka ili ne, Avdin život je bio neobičan, rekao bih nedovoljno poznat, a ta njegova porodica, ta razgranatost, razgranato porodično stablo, generacije u istoj profesiji, bili su osnova za dizajn i prethodnog Festivala. Vidim, sjećate se drveta na kojem su rasle i jabuke i kruške i violine, i onoga kada je Avdin klavir visio na sceni a sada je na zidu kod Violete u stanu, a noge privremeno vise u Ateljeu Figure. Taj klavir, prije nego je postao scenografski elemenat, je bio van upotrebe i stručna procjena je bila da se za sviranje ne može osposobiti, a sada takav kakav je uspomena je i na velikog kompozitora i na Festival, a kad zatreba, ako neki muzej negdje pokaže interes, uvijek se može sklopiti. Tekst o Smailoviću koji se spotovski ponavlja i nadograđuje, a Rinkov glas, glas iz radija, rekla bi Violeta, vraćao nas je u vrijeme, u ono vrijeme u kojem je Avdo bio gost i radio i TV emisija, ponešto od toga je srećom sačuvano. A Rinko je najavljivao i Avdinog unuka Ilana (11) koji živi u Parizu, a svirao je uživo špicu Festivala, Smailovićevu minijaturu Za unuka Jana, a zatim se unuk Jan (39), likovni umjetnik u Ljubljani, popeo na scenu i zagrlio Ilana, život je režirao i aplauz i suzu, otelo se. Tih nekoliko sekundi za čitav Festival bî dovoljno, za pamćenje .
Po riječima umjetničke direktorice Festivala, Violete Smailović-Huart, Vi ste čovjek koji kreira tu festivalsku magiju već godinama. Gdje crpite tu neizmjernu inspiraciju?
Htio bih odgovoriti da to padne odnekud kao ona jabuka ideje Njutnu na glavu, to bi bilo tako kul, ali moram reći da je to ipak promišljanje koje potakne ta neizmjerna pokretačka pozitivna Violetine energija, i još kad Anur Hadžiomerspahić i Ideologija dodaju štošta u vizuelnom oblikovanju grafike Festivala, i eto elemenata za formiranje i kontrolisanje ukupne slike, total dizajna.
Jasno je da iskustvo čini svoje, jer Vi ste jedan od najuspješnijih TV reditelja na području Ex-Yu. Ipak, kako ste se našli u ovim muzičkim vodama?
Šta da radim sa ovakvom vašom ocjenom, samo da se zacrvenim.
Činjenica je da sam radio programe različitih žanrova, a posao režije, i ne samo režije, na televiziji gotovo da je podrazumijevao konfliktne situacije u utrci s tehnikom, sredstvima, vremenom... Jedino su muzički programi pružali više zadovoljstva, manje stresa. Par godina prije mirovine, u serijalu Figure u kojem potpisujem ideju, koncept i režiju, urednik je bio Dževdet Tuzlić, a koji se sastojao od 64 emisije prema broju šahovskih polja, birajući kvalitetne pozitivne ljude, jedna od figura (61) je bila Carica od violine, dama Violeta Smailović. Pripremajući tu emisiju sjetio sam se da sam Violetu snimao kada je imala 6 ili 7 godina kako svira u krugu porodice, u njihovom skromnom stanu, a uz stihove Dare Sekulić. Insert je to iz emisije o Dari. I naravno, sjećanja su se i dalje otvarala, i na vrijeme kada sam za djevojčurak Violetu pravio spot za učešće na evrovizijskom takmičenju, i na porodični nastup njihove grupe Muzika ad hominem u Novogodišnjem programu ko zna koje godine i na gotovo genijalno Violetino sviranje na skelama nad provalijom izgorene Vijećnice koja je čekala obnavljanje. Prijateljstvo je uspostavljeno, saradnja je bila logična. A tamo gdje je serijal Figure završen, svoje prostore za kulturna dešavanja otvorio je Atelje Figure u kojem sam domaćin (uz svoju sestru) i u kojem je svake godine po jedno veče živio i stanovao festival Muzika na žici.
Mislite li da je važan pristup klasičnoj muzici na drugačiji način, kako to Vi koncipirate kroz festival Muzika na žici?
Naravno da je u svemu važan osmišljen pristup, dizajniran, rekao bih kompletiran ugođaj, za publiku privlačniji, pozitivan i za sadržaj, za muziku, za recikliranje muzike. Ali oprez, mjera je uvijek važna, pretjerivati sa intervencijama u nečemu što je dokazana vrijednost se jednostavno ne smije.
Kakve su reakcije publike?
Pa i ovaj razgovor je reakcija, publika je dobila svaki put nešto novo, o tome se priča, ne vjerujem u pohvale na prvu, a ima ih, značajnija mi je kad se na novom Festivalu spominje prošli, pretprošli. Na tom tragu obnavljanja sjećanja uvijek se nalazio i prostor za postavljanje plakata prethodnih Festivala, potenciran je kontinuitet.
Vjerujem da osim što se Festivali pamte po izvanrednim muzičkim izvođenjima, da su zapamćeni i po osmišljenom ambijentu u kojem su se odvijali.
Iza nas je sedam Festivala, posljednji ovog oktobra bio je posvećen 100. godišnjici rođenja velikog kompozitora Smailovića. Šta bi ste na kraju razgovora izdvojili iz festivalskih scenografija Muzike na žici?
Osim završnog zaokruženog izdvojio bih peti Festival, u kojem je centralno muzičko djelo bilo Slike sa izložbe (Musorgski), a izvedeno na različite načine, pa i u rock verziji. A Festival je u skladu s nazivom djela ostvario saradnju s Galerijom likovnih umjetnosti BiH i direktorom Strajom Krsmanovićem. Povezali smo i zgrade banerom (Dom OS BiH i Galerija su u susjedstvu), ali i izuzetno vrijednim originalnim likovnim djelima oplemenili scenu iznad orkestra. Sjećam se da me je, kada je ugledao Cvijetnu livadu Gabijala Jurkića osvjetljavanu iznad muzičara na različite načine,tadašnji austrijski ambasador gospodin Herbert Hofer, inače poznavatelj umjetnosti, sa strepnjom pitao da li je slika original. Očima nije povjerovao. Zadnje veče tog Festivala osvijetlili smo četiri slike Ismeta Mujezinovića, koje ovako inertni i ne primjećujemo a sastavni su dio koncertne sale, dok je na sceni bilo postavljeno i djelo Ismara Mujezinovića.
Velika umjetnička imena, iz godine u godinu, dolaze na Festival u Sarajevo?
Oni muzičari koji gostuju na Festivalu, velika svjetska imena, prihvataju drugačiji pristup i učestvuju u njemu, nemaju primjedbi, te se razbijenih predrasuda sa zadovoljstvom ponovo vraćaju i u Sarajevo i Violeti na Festivale.
