"U svakom čovjeku neprestance se događa kolebanje između dvaju spolova i često samo odjeća održava privid muškosti ili ženskosti, dok je zapravo ispod toga spol upravo suprotan onome što je na površini", napisala je još 1928. godine Virginija Woolf u romanu "Orlando".
Iako je prošlo gotovo sto godina, za nas su misli Virginije Woolf i dalje teško ostvarljive ideje u svakodnevici.
Istina, odnos prema rodu stidljivo se mijenja ali uprkos tome što ćemo ponekad imati priliku da čujemo kako je rod isključivo konstrukt, i dalje će se javnost sablažnjavati nad svakim iskorakom iz rodnih okvira. Svaka suknja na muškarcu izazvat će više pažnje od bilo kog skupa radikalnih desničara sa pripadajućim obilježjima u Bosni i Hercegovini.
U svijetu opterećenom neprimjerenostima raznih vrsta, od vlastite percepcije "primjerene" odjeće stvorili smo mit.
Djevojčice ćemo u školi opominjati zbog dužine suknje i rukava, dječacima govoriti da roza boja nije za njih, smetaće nam kada neko izborom odjeće demonstrira vlastita religijska ubjeđenja. Diskriminisat ćemo one čija odjeća otkriva socijalni status.
Ako smo od nečega što bi trebalo da nas zaštiti od temperature stvorili toliki problem onda bi logično bilo da pomislimo kako je oslobađanje od odjeće kad god nam se za to pruži prilika najjednostavniji način prevazilaženja problema. Ali nije.
I dalje nam je pomalo neprijatno kada u pozorištu prisustvujemo sceni razodijevanja glumaca i glumica.
Plakate koje najavljuju pozorišni festival zahtijevat ćemo da se uklone jer se na njima nalaze godi ljudi.
I rijetko ćemo imati potrebu da najprije analiziramo kontekst pa zahvaljujući tome shvatimo zašto je neko go ili gola. Ili da se možda sjetimo da je Grčka tradicija na kojoj počiva zapadnoevropska civilizacija smatrala nagost apsolutnom vrijednošću.
Sličan odnos prema nagom tijelu ima i fotograf Almin Zrno. Aktovi su nešto što dominira njegovim bogatim opusom. Ako bismo Zrninu umjetničku preokupaciju obnaženim tijelom sveli na vid autorske borbe protiv licemjerja, dvostrukih aršina i malograđanštine, samo bismo djelimično bili u pravu i zanemarili bismo veličanje ljepote i slobode koje su zaokružene jednim preciznim autorskim rukopisom.
Na naslovnoj fotografiji koja nas uvodi u postavku "Akt duše" vidimo besprijekorna leđa modela koji može biti i muškarac i žena. Ona nas odvodi u svijet u kojem nagost nije svedena na prikazivanje intimnih dijelova tijela i bioloških karakteristika muškaraca i žena već na tijelo kao snagu, moć i ljepotu. I to ćemo uvijek prepoznati na fotografijama Almina Zrne. Bilo da je riječ o nagom baletnom paru u plesnom koraku, ženi ispod mokre tkanine ili djevojci u žičanom obruču.
"Tijelo nije seksualizirano samo po sebi, već takvim postaje kroz kulturne procese koji se koriste seksualnošću kako bi proširili i održali specifične odnose moći", s razlogom je tvrdio Michel Foucault koji je zamišljao tijelo poput tabule rase po kojoj društvo samo ispisuje, utiskuje i označuje svoja kulturna tumačenja. Ona značenja koja tijelu Almin Zrno putem umjetnosti fotografije pripisuje vrijedna su pažnje i poštovanja, navodi u najavi izložbe Kristina Ljevak.
Almin Zrno jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih fotografa. Fotografijom se počeo baviti 1980. godine u sarajevskom foto kino klubu CEDUS i vrlo brzo počeo dobijati nagrade za svoj rad.
Sarađivao je i sarađuje sa vodećim svjetskim foto agencijama, brojnim domaćim i međunarodnim magazinima i reklamnim agencijama. Radio je kao stil fotograf na nizu bosanskohercegovačkih filmova.
Mogućnost da zahvaljujući vlastitom umijeću dokumentuje stvaralaštvo nekh od najznačajnijih umjetnika današnjice odvela ga je do monografije "Vijećnica" u kojoj donosi foto naraciju postavki monumentalnih izložbi Jannisa Kounellisa, Brace Dimitrijevića i Ede Murtića. Zrnin reprezentativni autorski projekat od zaborava nam i čuva Vijećnicu kakve više nema, a koja je svjedočila o vremenu barbarizma i beščašća.
Sarajevska publika imat će priliku 4. aprila prisustvovati promociji monografije "Vijećnica" , a važan datum bit će i 25. maj kada će u Ljubljani imati veliku samostalnu izložbu.
