Nagrada za Adela Homoraša: Krik pjesnika koji bi ovaj svijet učinio mirnijim mjestom
U međuvremenu je zaboravio na konkurs no njegovi su prijatelji pratili rezultate pa je nagrada stigla kao iznenađenje u trenutku dok je mladi student spremao ispite.
"Sretan sam zbog ovoga priznanja, manje zbog nagrade, više zbog samog teksta, same činjenice da je bitno da radimo ono što volimo i da se to uvijek isplati. Kako sam i u tekstu napisao, ove riječi posvećujem svim pjesnicima i nekom puno ljepšem svijetu kojeg sigurno zaslužujemo svi mi koji isto razmišljamo i gledamo na ovaj svijet istim, iskrenim očima. Ja sam samo previše znatiželjan i previše volim knjigu, lijepu riječ, miris starih listova i korica i sve što stoji na tim listovima i između korica", kaže Adel.
Iza sebe već ima mnoštvo ispisanih redova, a poezija je prva ljubav.
Stihovima do najljepše djevojke
"Krivci za prve stihove koje sam napisao bile su simpatije i djevojke koje su mi krale poglede. Vremenom inspiraciju sam pronalazio i u drugim lijepim stvarima kao što je prijateljstvo, humanost i dobro djelo, dobri ljudi i sve one sitne stvari koje nam krase život i koje su najbitnije za sreću čovjeka. Još od osnovne škole, kada su nam bile zanimljive i druge stvari, ja sam i tada ostavljao vremena za knjigu. U sjećanju su i danas ostale lektire, članske kartice biblioteke, posjete kući velikog pjesnika Sidrana, koji je tih godina živio u Goraždu i koji je imao sina naših godina sa kojim smo zajedno trenirali fudbal, njegovih knjiga i susreta sa njim, kao i lektire "Ruže" Nure Bazdulj Hubijar", priča ovaj mladić.
Dodaje da je "Ruža" najbolje prolazila tada, jer je zbog par citata iz knjige mogao imati najljepšu djevojku u školi.
"S odrastanjem, mijenjale su se i omiljene knjige, pjesnici, međutim oni koji su i danas ostali u vrhu meni omiljenih, bez obzira na godine su Miroslav Mika Antić, Izet Kiko Sarajlić, Meša, Jesenjin, Prever. Mnoge su se stvari danas promijenile, pa tako i knjiga. U zadnje vrijeme sve se manje i manje posvećuje pažnja pisanoj riječi, knjigama i pjesnicima. Međutim za mene nikakve internet stranice, blogovi i druge virtuelne stvari ne mogu zamjeniti knjigu i sve što sa njom dolazi. Ova nagrada i sve lijepe riječi koje sam dobio od prijatelja, kolega, pa čak i cimera koji su poznati po zezanju čim ja spomenem stihove, mi daju snagu da nastavim sa pisanjem, da nastavim sa poezijom", siguran je Adel.
Ističe da mu je san da objavi knjigu no prije toga ima namjeru steći diplomu inžinjera ekologije što mu je trenutno prioritet.
Esej posvetio svim pjesnicima i nekom puno ljepšem svijetu
"Učinit ću ovaj svijet mirnijim mjestom"
"Da li poslije svakoga rata dolazi mir? Da li poslije mira može doći mir? Može li mir uvijek biti? U glavi mi odzvanjaju riječi i pitanja, kao dječaku iz prvih školskih klupa koji juriša na vjetrenjače kao Don Kihot. A možda bi najpravilnije bilo da smo svi djeca, jer dječije oči sve vide ljepše. Davno je to bilo, kada su zemljom hodali dobri dječaci i djevojčice. Dječaci su odrasli, bez ideala i ruku za nježnost, sa rukama punih krvi, punih mržnje, punih zla. Djevojčice su odrasle, nisu više snene kao iz pjesama, ne mirišu više na svilu i jorgovan a ljubav vide jedino na filmovima. I sve je teže i teže danas biti dijete.
Sve je teže i teže danas biti pjesnik. Kako danas zavidim zlatokosom dječaku Jesenjinu na noćima punih čežnje, mnogim redovima breza, jasika, stepskih polja. Kako samo danas zavidim starom cirkusantu Miki na neprospavanim noćima u Moskovskim kafanama i kariranim stolnjacima, na djevojčici iz Lenjingrada, sutonu iznad Petrovaradina. Zavidim i vama, Kiko, na vašim dobijenim pismima iz mnogih krajeva svijeta, vašim noćima na Vilsonovom šetalištu, vašoj Mikici i posljednjem tangu u Sarajevu. Lahko je vama bilo pjevati o ljubavi. Danas pjesnici pjevaju u tišini. Takva vremena došla. Valjda nas sramota što srcem osjećamo i maštamo, pa se krijemo pred dilberima što kola vode. Ipak pjevam. Jer krik pjesnika se čuje daleko,daleko u svijet. Krik pjesnika koji će učiniti ovaj svijet mirnijim mjestom. Pjevat ću o ljubavi. Znam, otvorit ću školu ljubavi.
Zidove ću ofarbati šareno, na plafonu nacrtati sunce. Škola će biti otvorena za sve one koji žele pjevati i učiti o ljubavi i miru. Hodat ću svijetom i svima govoriti da je ovaj svijet lijep, da je rat zlo, da nema veze da li se klanjamo križu, zvijezdi Davida, Budi ili Polumjesecu. Govorit ću da ljudi mogu biti samo dobri i loši. Obići ću čitav svijet. Otići ću do Pariza i na pravom, francuskom jeziku ću pričati kako je Pariz lijep danju a pogotovo noću i kako želim nekad tu imati svoj randevu. Otići ću i do Rusije, da vidim Mikinu Tanju, da joj kažem da i ovdje ima kafana sa kariranim stolnjacima, gdje tamburaši liječe dušu i gdje žice tambura skaču kao bosonogo ciganče iz kraja.
Skoknut ću i do Japana, obići ću i Kinu, popeti se na Kineski zid, na kraju ću se vratiti ovdje i pomiriti sve ljude. Putovat ćemo kroz vjekove, kroz gradove, diviti ćemo se ljepoti ovih krajeva i zalascima sunca i noćima punog mjeseca i usput pjevati. Svoju djecu ću naučiti da budu dobri ljudi. Naučit ću ih da mrze rat. Citirati ću im Šantića, Crnjanskog, svirati im molove. Naučit ću ih da gledaju svijet lijepim očima, jer on zaista i jeste. Drugo i ne umijem i neću", piše Adel Homoraš u svoj eseju posvećenom miru.
