Nerman Mahmutović: Htio je biti konobar, govorili su mu da čisti blato, a postao je glumac
Mahmutović, kako sam tvrdi, nikada nije bio dobar đak pa nije ni razmišljao o tome da nastavi školovanje. S nestrpljenjem je čekao da završi pedagošku gimnaziju u Zavidovićima i zaposli se, kao konobar ili pjevač. No, sudbina je za njega imala druge planove.
"Nakon mnoštva popravnih ispita uspio sam završiti srednju školu. Ja sam želio da tu moje školovanje stane, jer nisam volio obrazovanje, a s obzirom na to da dolazim iz ne tako imućne porodice smatrao sam da bi nastavak školovanja bio samo dodatni teret mojim roditeljima. Htio sam biti od koristi, raditi kao konobar ili pjevač, jer sam već na taj način zarađivao mizerni džeparac, no moji roditelji nisu željeli čuti za to", ispričao je Mahmutović za Klix.ba.
S CD-om u džepu krenuo u Sarajevo da postane pjevač
Podigli su kredit i dali mu novac da ode u Sarajevo i upiše fakultet.
"To je bila njihova nagrada jer im nikada nisam dosađivao ni za šta. Nisam išao na ekskurzije, nisam tražio Playstation itd....", iskreno je kazao 29-godišnji glumac.
U Sarajevo je iz rodnih Zavidovića krenuo sa CD-om svojih pjesama u džepu. Imao je velike snove i zamišljao je Sarajevo kao Hollywood, kao mjesto gdje će se njegova mašta obistiniti.
"Htio sam, onako šanerski, da izmanipulišem roditelje, da oni misle kako sam upisao fakultet, a ja bih novac trošio kako želim dok tražim nekog producenta ili izdavačku kuću koja bi izdala taj moj CD. Naravno to je sve propalo, a ja sam CD bacio u smeće. Shvatio sam da moram da upišem neki fakultet te sam uzeo studentski prospekt i krenuo u potragu za fakultetom koji će mi odgovarati", ispričao je.
Monolog amidže Haketa koji je nasmijao ljude
Tražio je fakultet gdje nema matematike, fizike, hemije, biologije, stranih jezika, tjelesnog, što baš i nije bilo moguće pronaći. A, onda mu je pažnju privukla Akademija scenskih umjetnosti.
"Vidio sam da na prijemnom traže samo dva monologa i recitaciju. Prijavio sam se, ali nisam znao gdje da nađem dva monologa i recitaciju. Shvatio sam da se to nalazi u knjigama, ali problem je bio što nisam volio čitati. Tako da sam odlučio otići kod mog amidže Haketa te ga pitati da mi pomogne, jer on se dugo amaterski bavi glumom. Dao mi je tekst kojeg su napisali on i njegov kolega Dževad."
Mahmutović je objeručke prihvatio monolog, te pripremio i tekst koji je napisao Ivo Andrić.
"Počeo sam s Andrićem, a završio s monologom koji mi je amidža dao. Publika je padala i plakala od smijeha, a ja sam htio da plačem jer sam se osjećao grozno. Komisija me je nijemo posmatrala, a kada sam završio pitali su me: 'Je li, Nermane, ko su Vam ovi pisci?' A, ja sam 'hladno' odgovorio: 'Amidža i njegov prijatelj'. Tada je nastao lom, svi su se smijali, a i ja sa njima."
Mahmutović je ušao u uži izbor, bio je sretan, ali i tužan jer je shvatio da prijemni traje sedam dana, a on nema gdje spavati. Ipak snašao se.
"Ne zna hodati, disati, pričati i treba čistiti blato na Vrandučkoj petlji"
"Prijemni je bio jako težak, ličio je na prijemni za vojnu akademiju. Svi su bili strogi. Rekli su mi da ne znam da pričam, hodam, dišem, gledam, da sam iz provincije i da trebam čistiti blato na Vrandučkoj petlji. Znao sam da mi nije tu mjesto i da trebam što prije otići svojoj dragoj kući i krenuo sam da izađem..."
No, u namjeri da zauvijek okrene leđa mogućnosti da postane glumac zaustavio ga je prof. Izudin Bajrović, koji je tada primao klasu i bio glavni u komisiji.
"Pitao me je gdje ću, a ja sam mu odgovorio da Akademija nije za mene i da idem kući, on mi je rekao da se vratim i ostanem do kraja prijemnog te sam ga i poslušao. Došao je dan D, završni ispit i ponovo dva monologa i recitacija. Nisam osjećao tijelo, usta su mi bila suha i drhtao sam. Publika je dobacivala i smijala se, a meni je u glavi bio sam Vranduk i vrandučko blato. Preskakao sam tekst i zamuckivao. Publika je dobacivala da hoće monolog mog amidže, a komisija me je nijemo posmatrala kako se patim. U jednom trenutku prof. Bajrović je udario šakom o stol i nastao je muk. Prekinuo sam monolog i profesor mi je rekao da počnem s drugim. Tada je u meni proradio inat. Zaradio sam gromoglasni aplauz i stotine ljudi gledali su u mene. Shvatio sam - želim biti glumac. Primljen sam u prvom roku, ja i još četvorica kolega", ispovjedio se Mahmutović koji publiku osvaja svojom šarmantnošću.
Uspjeh iz inata
Upisavši Akademiju krenuo je s nadoknadom gradiva. Čitao je i učio. Sada to radi iz velikog zadovoljstva i svoj poziv jako voli.
Prvu ulogu ostvario je u predstavi koju je režirao Sulejman Kupusović - "Prvi put s ocem na izbore" gdje je glumio Mišu, a za tu ulogu dobijao je nagrade publike.
Naravno, svaki put kada izlazi na scenu osjeća tremu, ali je naziva svojom prijateljicom.
"Trema je znak da je glumcu stalo do onoga što treba da uradi na sceni. Gotovo da ne prođe niti jedna predstava, a da ne zaboravim tekst i dodam nešto svoje. Ali to nije nikakav problem, jer kada glumac zna koji mu je zadatak i koji je cilj njegovog bivstvovanja na sceni, onda je nemoguće da ga poremeti to što je zaboravio parče teksta", kazao je.
Rekord u tajmingu uskakanja u predstavu
Svi koji su gledali predstave u kojima Mahmutović glumi tvrde da je jako spontan na sceni, a često zamjenjuje kolege koji zbog određenih razloga nisu u mogućnosti doći na predstavu. Posljednji put se to desilo nedavno u predstavi "Hamlet u selu Mrduša Donja ili Hamlet zna što narod ne zna", gdje je u rekordnom roku zamijenio Sašu Petrovića.
"Sklop okolnosti me natjerao da budem spontan. Ja sam i prije 'Hamleta' imao mnoga 'uskakanja', jer su me većinom reditelji zvali kada bi im neko otkazao saradnju ili kada bi dolazilo do razilaženja u radu između pojedinih glumaca i reditelja, a u najgorem slučaju kada bi se neko od glumačke ekipe razbolio ili umro, a i to se dešavalo, pa su zvali mene. Ne zato što sam kreativniji od drugih, već zato što znaju da sam dovoljno blesav da pristanem na to. Trenutno držim rekord u tajmingu uskakanja u predstavu", priznao je glumac, kojem nije strano ni igranje na filmskim platnima.
Ipak, tvrdi, da mladi glumci baš i nemaju mnogo prilika da pokažu svoje umijeće. Volio bi da češće stane na daske koje život znače ili da, odbije ulogu u nekom filmu.
Ogledalo stvarnosti, iskrenost i istina
"Nisam u situaciji da biram između teatra i filma. Veoma sam sretan kad imam posla u bilo koja od ova dva žanra. Naravno da se oni sami po sebi u formalnom smislu dosta razlikuju, s tim da im je suština ostala ista, a to su ogledalo stvarnosti, iskrenost i istina", kazao je Mahmutović.
Istakao je da u teatru glumac sebi može priuštiti razboritu igru, kreaciju odnosno pokazati svoje glumačko nadahnuće i energiju, jer mu je ona prijeko potrebna da bi prebacio barijeru scenskog nevidljivog zida koji se nalazi između njega i publike, dok je na filmu najbolja ona gluma kada se uopće ne glumi.
"Tu glumac skoro da dokumentaristički pristupa svojoj ulozi, ako misli da je što uvjerljivije odigra. I još ako se tome doda veliki broj ponavljanja scena u procesu snimanja, glumac nema vremena da se svaki put priprema i uživljava u svoju ulogu, a da ne govorim da uslovi snimanja u većini slučajeva, a pogotovo ovdje kod nas, nisu uvijek idealni", rekao je.
Gay lobi na teatarskoj sceni u BiH
Mahmutović je otvoreno kazao da se danas bh. teatarska scena svodi na dva ili tri reditelja koji su oko sebe stvorili određeni broj glumaca i saradnika, tako da mladi glumci teško dobijaju prave prilike.
"Moram biti iskren i naglasiti da su mnogi od njih, po uzoru na Hollywood počeli uveliko da koketiraju s gay lobijem koji je jako infiltriran u BiH. Zbog toga reditelji i glumci koji su hetero teže dolaze do angažmana. Iskreno, to je čisti fašizam stoga s nekoliko kolega planiram izaći na sarajevske ulice i tražiti svoja hetero prava", kazao je iskreno bh. glumac.
Istakao je da ga boli i to što u zemlji koja je okićena Oskarom, Zlatnom palmom i Zlatnim medvjedom filmske industrije gotovo da i nema, uglavnom zbog nebrige države.
"Ne želim biti pesimista, ali moram biti realan. Mislim da današnji mladi glumci već sada trebaju početi razmišljati o tome da pronađu posao u nekoj drugoj branši, a glumom da se bave iz hobija. I ja to radim, iako sam profesionalni glumac, jer ne mogu sjediti kući skrštenih ruku. A, ako ne žele poslušati moj savjet onda neka stvore sindikat koji bi ih štitio", rekao je Mahmutović.
Hadžidrakulabeg, skeč o bh. stvarnosti
Trenutno je u pregovorima za dva filma, a, kako je i sam rekao, nikada ne sjedi skrštenih ruku. Njegov skeč pod nazivom Hadžidrakulabeg, kojeg radi sa kolegom Rijadom Gvozdenom je jako popularan.
"Taj projekt je nastao dok sam pecao ribu na jednoj od rijeka u Zavidovićima. Fasciniralo me, a ujedno i zaprepastilo, to što kad-god sam pitao ribare kako žive - dobijao sam identične odgovore, a to je bila šutnja ili su govorili da je sve uredu, a ja sam znao da nije. Najprije zbog toga što su tu i pecaju, a nisu na poslu, između ostalog kao i ja. I svi šutimo i još ne smijemo da pričamo o tome. Tako da je Hadžidrakulabeg metafora za cjelokupnu situaciju koja nas okružuje. Znači, gdje je puno hadžija i begova tu za nas običnu fukaru nema ništa, a ono što imamo ili smo imali to su nam po starom drakulinom sistemu crpljenja i sisanja sve uzeli tako da smo ostali ispijeni bez igdje ičega. Naravno da ovo hadži nema nikakvu vjersku konotaciju i nije mi niti na kraj pameti da vrijeđam naše stare hadžije islamske i pravoslavne vjeroispovijesti, već je ovo upućeno onim samoprozvanim koji su te titule stekli, a svi znamo kako, samo o tome šutimo", rekao je Mahmutović ističući da je završio projekt te se nada da će bh. televizije pozitivno mu odgovoriti i emitovati njegov skeč.
Nerman Mahmutović je u Narodnom pozorištu Sarajevo ostvario zapažene uloge u predstavama "Prvi put s ocem na izbore", "Legenda o Ali Paši", "Balada o Omeru i Merimi", "Hamlet iz Mrduše Donje", u Narodnom pozorištu Zenica igrao je u predstavi 2Seks, laži i divlje guske", zatim u predstavama "Zatvorenih očiju", "Don Kihot" te filmovima "Teško je biti fin", "Byond Mercy", serijama "Žene s broja 13", "Lud, zbunjen normalan", "Nadreality show", "Ruski tranzit"...