Njemački književnik Niko Blogge o romanu Miljenka Jergovića: Skliznuće u poludistopiju
Autor prikaz počinje opisom početka romana. Geleri granata su poslije rata ispadali iz tijela ranjenih kao mliječni zubi iz dječijih usta. Ili – kao da su sjećanja pronalazila svoj put do površine svijesti. Potom autor kaže da je Miljenko Jergović veliki sprovodilac vivisekcije slika u našim glavama, piše DW.
"To su slike kojima ne možete pobjeći. Predrasude hranjene strahom i mržnjom, iskrivljene slike, kako Jergović na jednom mjestu piše, koje redovno provaljuju i određuju ukupnu percepciju", navode.
U tekstu se navodi da je od romana "Buik Rivera" iz 2002. Jergović tematizirao samoidentifikacione i identifikacione metode pripisivanja i etiketiranja kao "Hrvat", "Srbin", "Bošnjak" koje se ekstremno nacionalistički instrumentalizuju.
"U mnogim svojim pričama i romanima Jergović je pokazao kako su se te iskrivljene slike razvijale preko jednog vijeka, da bi ostvarile krvavi vrhunac u jugoslovenskim konfliktima devedesetih, ali i kako se njihova snaga od tada stalno dalje razvija", dodaje.
Autor prikaza konstatuje da Jergović ovaj način gledanja dodatno zaoštrava u svom novom romanu.
"On svoje pripovijedanje pokreće sa dvije strane. Sa jedne strane je Zoran. On i njegova žena Borka su pola života osjećali na svojoj koži šta znači kada vas u Sarajevu identifikuju kao Srbina, izoluju vas i stalno vam iznova prijete. Dovoljno je da kaže svoje ime", navodi.
Šablone od kojih se ne može pobjeći
"Ono što im određuje život od tog trenutka jeste strah. Kako bi učinili nešto protiv tog straha, ne suočavaju se sa njim, već prihvataju uloge koje im namjenjuju, pa i više od toga, ispunjavaju ih na idealana način. Ali ta strategija nije uspješna. Pokolebaju se i odlaze u Beč, kako bi živjeli život u kojem ništa više ne podsjeća na njihovo porijeklo. Ali i u Beču prorade stari šabloni čim Zoran sretne 'zemljake', na primjer iz Hrvatske", dodaje.
Kako Jergović opisuje početak djelovanja duboko usađene strukture predrasuda jeste umjetnost za sebe.
Autor prikaza opisuje kako Jergović u priču uvodi lik koji se zove Ante Gavran po nadimku Ćumur. On je Hrvat koji je odrastao u teškim okolnostima i bio u popravnom domu jer je napisao parolu Ante Pavelića na svježem betonu.
Gavran kao vojnik dogura do generala koji će odigrati važnu ulogu u ratu u Bosni i Hercegovini. U prvom licu Gavran progovara o svojoj ljubavi prema Paveliću. Prema autoru prikaza tako se čitalac povezuje sa načinom doživljavanja svijeta likova, njihovim misaonim tokovima, pa i predrasudama.
Ćumurovog sina udara Zoranov auto, navodi autor prikaza, a potom procvjetaju neprijateljstva koja postoje i na fudbalskoj utakmici koja se tog augustovskog dana odigrava između Hrvatske i Srbije.
"Višestruko pominjanje broja -20XY- pojašnjava nam da roman klizi u poludistopijski scenario. Ono što slijedi je faza stalnih izgreda koji se podgrijavaju stalnim huškanjem na društvenim mrežama, faza koju će poslije sažeti pod pojmom 'pogrom'", dodaje.
Jergović povezuje analizu nacionalističkog načina mišljenja sa studijem slučaja o pitanju koju ulogu imaju kanali komunikacije koji određuju postfaktičku eru. Dovoljan je talas jedostranih ili naprosto pogrešnih vijesti – i mržnja provali.
Koliko god su uvjerljive priče Zorana i Ćumura, toliko je problematičan ovaj treći dio knjige. U njegovu snagu spada činjenica da je napisan kao neka vrsta izvještaja. Tako on čini protutežu subjektivnim pričama Zorana i Ćumura.
Jergović inscenira različite izvore i vrste teksta, miješa historijske i izmišljene podatke - sa tim oponašanjem dokumentarizma on istovremeno pokazuje, koju snagu mogu imati one tehnike, čiji neuspjeh on na nivou štofa opisuje. Kao da želi da pripovijedanje učini snažnim u odnosu na sve tviteraške rečenice i brze vijesti.
"Međutim, nije jasno ko u tom završnom dijelu u stvari govori. Aranžer materijala? Neki odnekud iskrsli izvještač? U svakom slučaju neko, ko ispod ruke u rečenice ubacuje komentare i vrednovanja. Osim toga Jergović sve više radi s nizovima koji radnju pire u najrazličitije krajeve svijeta i tako razvodnjavaju", zaključuje.
Autor najviše zamjera Miljenku Jergoviću kolebanje između opisa i satire i na kraju kaže da to stalno kruni tvrdo jezgro njegove knjige i pametne književne analize.
