O velikim i malim diktatorima: Predstava "Vođa" obavezno je štivo i bajka za odrasle
Filmsko ostvarenje snimljeno davne 1940. godine kritičari su opisali na različite načine. Negdje je dočekano raširenih ruku, drugi su za njega imali oštre riječi osude. No, vjerovatno najbolji opis "Velikog diktatora" napisao je Mike Pinsky, kritičar koji ga je okarakterisao kao najambiciozniji film Charlieja Chaplina, kao i njegov pokušaj da se uhvati u koštac s metom koja je prevelika da bi se obradila komedijom.
Chaplin, komičarska zvijezda sedme umjetnosti, nakon Drugog svjetskog rata kazao je kako nikada ne bi snimio ovaj film da je znao koliki će opseg i posljedice strahota koje su počinili nacisti zapravo biti. I zamislite, svijet bi tako ostao bez jednog velikog filmskog ostvarenja. To bi, svakako, odgovaralo Adolfu Hitleru, koji je bio glavna inspiracija za ovaj film, a koji je ujedno zabranio njegovo prikazivanje u svim okupiranim zemljama. Interesantna je činjenica da je Hitler, uprkos zabrani prikazivanja filma, Diktatora pregledao čak dva puta. Chaplin je kasnije u nekoliko navrata istakao kako bi dao sve što ima, samo da sazna kakvo je Hitlerovo mišljenje o filmu.
Bajka za odrasle na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo
Danas, osam decenija nakon premijere Diktatora, film o brijaču skitnici iz izmišljenog grada Tomanije, adaptiran je u predstavu koja nosi naziv "Vođa", a koja će biti odigrana na daskama Narodnog pozorišta Sarajevo. Dramaturg i autor Imširević "Vođu" opisuje kao bajku za odrasle. No, nemojte se zavarati, čak i ako se ovaj komad opisuje kao bajka, on to zapravo nije. Obične bajke govore o ljudima i svijetovima koji ne postoje, a "Vođa" u sebi spaja nekoliko svijetova i prostora koji nisu samo ovaj u kojem trenutno živimo. A sve to iz prostog razloga - jer smo svi živući svjedoci postojanja diktatora koji danas imaju više lica.
"Kako imaju više lica? Pa, nije to više samo onaj jedan diktator kojeg je Chaplin razotkrio. Naprotiv, u svijetu ih je danas mnogo više. Mi imamo svoje male, a imamo i neke svjetske. U predstavi smo se pokušali ne baviti njima, već ispričati priču za koju nam je materijal dao Chaplin", objašnjava Imširević.
Neke će možda i razočarati činjenica da predstava filmu ne sliči previše, nastavlja objašnjavati. Chaplin je napisao priču o brijaču koji, igrom slučaja, liči na Hitlera. Tu završava ono što se naziva fabulom: "Dakle, nema skitnice. Ovo nije pokušaj da ljude zabavimo imitacijom Chaplina. Nije ni komedija, ne želimo je tako opisati. Ne jer nema ništa smiješno, nego jer je 'komedija' previše štur opis da bi se na ovaj ili onaj način opisao ovaj pozorišni komad. Upravo zato smo je nazvali bajkom za odrasle".
U duhovitom, prekrasnom i pomalo zastrašujućem filmu se isprepliću kritike fašizma, manipulativne moći medija i prirode političke propagande, te radnja djela koketira sa mnogim drugim popularnim djelima, poput "Sullivanovih putovanja" Franka Capre, ali, za razliku od njih ne završava u komičnom duhu, već humanističkom deklamacijom, objasnili su kritičari.
Osamdeset godina udaljenosti od sistema koji i danas živimo
Prošlo je osamdeset godina otkako je svijetu predstavljeno djelo koje spaja satiru, nacizam i tragikomediju. Osam desetljeća smo daleko od jednog sasvim drugog vremena i klime, no nažalost, u svom tom periodu nismo, čini se, mnogo odmakli od sistema koji je tada vladao. Nismo se puno pomjerili, kaže Imširević, diktatori nisu postali slabiji, naprotiv, namnožili su se i oružje im je postalo opasnije.
"Na probama sam često zamišljao Chaplina u posljednjem redu. Pitao bih se, šta bi nam on rekao da vidi naše probe? Šta bi mislio o ovome što pravimo? Može se reći da sam nekako nevino i dječački razmišljao, jer sam odrastao uz njegove filmove i godinama sanjao da ću jednom raditi nešto što ima veze s tim čovjekom", objašnjava Imširević, dodavši na koncu: "Siguran sam da ne bi bio ljut. Zapravo, siguran sam i da bi bio blagonaklon prema onome što smo napravili. Čak i da nije najbolja predstava, meni je važno da je najiskrenija i da nam je svima bilo vrlo važno da je što bolje ispričamo".
Sve ono što se može uraditi u teatru nikako ne može biti snažnije od svega što se servira na vijestima, od onoga što nas okružuje i samog života koji nam političari kroje, objašnjava Glamočak, čiji ćemo rad u "Vođi" prvi put vidjeti povezanog sa političkim temama, sa kojima u teatru ranije nije imao dodira.
"Postavlja se pitanje zašto se govori da se nešto radi u ime naroda? Mi ovdje nismo tražili ni kreirali angažovani teatar, već bajku u kojoj žive loši i malo manje loši ljudi. Bilo je zanimljivo pokušati pobjeći od raznih citata i budalaština kojima smo bombardovani. Nismo žešći od stvarnosti u kojoj živimo", objašnjava Glamočak. Dodaje kako predstava još nije završena, te kako će se na njoj nastavljati raditi dokle god bude imala svoje mjesto na repertoaru pozorišta.
Sve je, nekako, brže od teatra, zaključuje reditelj. A to koliko je glumački ansambl "Vođe" uhvatio korak s vremenom i trenutkom, to će najbolje pokazati predstava koja će svoju premijeru doživjeti 28. februara u 19:30 sati na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo. Ujedinit će talentovan glumački ansambl i ono što zasigurno izgleda kao dobitna kombinacija na daskama koje život znače - a to je spoj mlađe i starije generacije glumaca.
Glavnu ulogu u predstavi igra Izudin Bajrović, a tu su i Ejla Bavčić Tarakčija, Kemal Rizvanović, Vedran Đekić, Mak Čengić, Milan Pavlović, Merima Lepić-Redžepović, Slaven Vidak, Aldin Omerović, Alisa Čajić-Drmać i Belma Salkunić, dok će se na sceni naći i nekoliko mladih glumaca. Predstava će biti izvedena u okviru ovogodišnjeg programa Festivala "Sarajevska zima".
"Osjećam se kao lutka kojom neko drugi upravlja, a to je odraz današnjeg sistema. Svi smo marionete, a ne znamo ni ko su ti koji se nama bave. Svaka bajka lijepo završi, a ova ne završava, s obzirom na mjesto u kojem živimo. Nadam se da će neko ovdje naći kraj, ali ja vidim samo početak nečega većeg od 'Vođe'", zaključio je mladi glumac Kemal Rizvanović.
