Od izbjeglice do cijenjene umjetnice: Sarajka Sonya Radan u Londonu predstavlja BiH

"Još mi je u sjećanju taj momenat. Cijelo moje tijelo obuzelo je takvo uzbuđenje i nemoć u isto vrijeme da su mi suze počele teći, nisam mogla skinuti pogled s ljepote koju je Michelangelo udahnuo u kamen. To se osjećanje vjerovatno može uporediti s najsnažnijim orgazmom", kaže Sonya.

Svaki ciklus njenih slika je priča o njenom životu, a centralna figura je žena koja iznalazi i utvrđuje vlastiti identitet tokom različitih životnih perioda.

"Moje je slikarstvo pretežno figurativno. Portreti gotovo uvijek, pa i u najmanjoj mjeri, sadrže po neku crtu, odbljesak autoportreta i kako je to jednom napisala Ljubica Ostojić: 'Ono što ih povezuje u ogromnu obitelj pretkinja, majki, kćeri, potomkinja, jest žudnja. Vječna i silna ženska žudnja, kao kreativni i aktivni princip i razlog bivanja'", kaže Sonya i dodaje kako je inspiracija nešto što dolazi iznenada, ali trasira kreativni put ponekad za cijeli život, a kada neko stvara četiri decenije, onda to postaje potreba bez koje se više ne može.

Teški počeci u Londonu

Sonya koja je članica Udruženja umjetnika BiH 20. novembra će povodom Dana državnosti u Collegium Artisticumu održati izložbu. U Sarajevo dolazi nekoliko puta godišnje, a glavni razlog ovako čestog dolaska jeste njena ljubav prema rodnom gradu. No, u Londonu je Sonya veoma cijenjena umjetnica pa će se o njoj snimati i dokumentarni film.

U London ju je, kako kaže, odveo rat, a život tamo ostavio dugih 28 godina. Otišla je da postane novo i dragocjeno ime bh. likovnosti, a rat ju je nažalost promovisao kao izbjeglicu.

"Moje misli bile su u Sarajevu, s mojim dragima koji su me u svakom telefonskom razgovoru odgovarali od namjere da se vratim. A moja izložba, a moji đaci, škola, obaveze!? Sve je palo u vodu kad smo kupili Europian s naslovnom stranicom 'Rat u Jugoslaviji se zahuktava'. S trima kartama u jednom smjeru našli smo se tog oktobarskog popodneva na kišnim ulicama Londona. Ne bih sada da opisujem taj jad kroz koji smo prolazili, no samo detalj: dan prije prvog Tarinog rođendana imali smo samo dvije funte u džepu, sobu plaćenu za još tri-četiri dana i moju mapu s crtežima", prisjeća se Sonya svojih prvih dana u Londonu i dodaje kako ju je i tada njen zanat spasio.

Sonyin suprug uspio je prodati njen crtež i za njega dobiti 150 funti.

"To su za mene tada bile najveće pare u životu. Mogli smo čak kupiti torticu i poklon kćerki za rođendan. I ne samo to, uspjeli smo nazvati nekoliko brojeva iz govornice i ugovoriti susret s predstavnicom Jevrejske svjetske organizacije (CBF) koja nam je, zahvaljujući mom jevrejskom porijeklu, ponudila krov nad glavom i tri obroka dnevno", kazala je Sonya kojoj Sarajevo i danas nedostaje.

U Sarajevo dolazi da napuni baterije

Kaže da joj nedostaju mirisi ovog grada i pejzaži na kojima je odrastala. Zato svako malo dolazi u Sarajevo da, kako kaže, napuni baterije koje se ponekad isprazne i zažele svega toga.

Ipak, London je zavoljela zbog njegove spremnosti da prigrli drugačije, jer se samo u njenoj regiji govori više od 150 različitih jezika.

"Koliko pripadam jednom ili drugom gradu ni sama više ne znam te gotovo nesvjesno kažem, kad letim iz Londona, da putujem kući u Sarajevo, a iz Sarajeva da se vraćam kući u London. London je grad koji vibrira svojim različitostima, grad na čijim ulicama vidite ljude svih rasa, nacija, religija, grad pun šarenila, seksualnih sloboda, tolerancije, grad u kojem se ne možete osjećati strancem. Grad u kojem se sami Londonci ponose mnoštvom kultura i običaja. Ovdje je nacionalno jelo indijski kari, najveći karneval Londona potječe s Kariba. Umjetnost koja je trenutno na najvišoj cijeni je umjetnost Azije", kaže Sonya.

Kao i svaki drugi veći grad Sarajevo se promijenilo, dobilo nove stanovnike, nova naselja i nove priče, što je pozitivna priča. No, žalosti je osjećaj bespomoćnosti ovdašnjeg naroda.

"Nažalost, jedno je uvijek u Sarajevu prisutno, bar među mojim prijateljima, a to je da ne vide izlaz iz situacije, kako političke, tako i ekonomske. Veliko je nepovjerenje prema onima koji stoje na čelu naše države. Ratne priče se uvijek prepričavaju kao da su ljepše od stvarnosti u kojoj ljudi žive. Svi znamo šta nam se zbilo tih devedesetih, nije lako i ne treba ih zaboraviti, ali 23 godine poslije rata treba li i dalje tjerati omladinu iz naše zemlje?", zapitala se na kraju našeg razgovora Sonya.