Od neprijatelja do punopravnih građana Rima: Kako je romanizovano ilirsko stanovništvo

"Izgleda da je to i doprinijelo stvaranju prvog ilirskog saveza za vrijeme Batona Dezidijantskog. Međutim, nakon što je propao ustanak, Rimljani su odmah podijelili Ilirik na dvije provincije i time prekinuli razvoj tog zajedničkog identiteta. Tako da su ostali i dalje parcijalni identiteti po civitasima", naglašava Mesihović.

Politika Rimljana bila je da apsorbuju i asimiluju nove stanovnike carstva.

"Koji im je cilj? Oni neće nasilno asimilirati, nego daju pogodnosti i približavaju se eliti, znači uglednim, utjecajnim, bogatim, obrazovanim i nude im pogodnosti ako prihvate grčko-rimsku civilizaciju s jedne strane, a s druge strane, ako imaju lojalnost, nude im političko-pravnu romanizaciju, da budu rimski građani i da kao rimski građani postanu Rimljani, što prati čitav niz drugih privilegija. Logično, elite su uvijek sklone pristajanju uz jačeg da bi zaštitile svoje pozicije, društvene okolnosti", govori Mesihović.

Dodaje da su Rimljani taj proces provodili vrlo vješto i strateški.

"Mi vidimo kako napreduje političko-pravna romanizacija među elitom. Logično, onda ta elita šalje svoje sinove u škole koje uče po grčko-rimskoj kulturi. Ta djeca, kad ih pošalješ sa 7, dođu sa 17 godina kao izgrađeni Rimljani. U tom kontekstu oni nisu više podanici, već vladajući narod. To je rimska državna politika, nisu to slučajno radili", navodi Mesihović.

Rimski historičar i senator Tacit objasnio je kako su Rimljani porazili Britance knjigom, a ne mačem.

"Osnovali su škole u kojima su se na državni trošak školovali sinovi elite. Ta djeca, kad se nakon deset godina vrate da preuzmu dužnost, to su ustvari Rimljani. Tacit govori da svi to nazivaju civilizacijom, a on to naziva najgorim imperijalizmom. Ta trasformacija Ilira u Rimljane je završena do kraja drugog stoljeća. U petom stoljeću imamo novu promjenu identitetskog koda, sada s klasične civilizacije imamo transformaciju u hrišćansku, s tim da je ona nasilna. Rimljani prije prihvatanja hrišćanstva kao državne religije nisu zabranjivali, jer oni apsorbiraju ono što im treba, ne zabranjuju domaće kultove, to ostaje. Ali hrišćanstvo počinje da uništava", ističe Mesihović.

Proces gubljena starog, odnosno sticanja novog identiteta trajao je dugo, ali je bio u toj mjeri temeljit da je kasnije 11 rimskih careva porijeklo vodilo iz Ilirika.

"Pojava careva s prostora (Zapadnog) Ilirika usko je povezana s krizom koju je Rimsko carstvo prolazilo tokom trećeg stoljeća nove ere. Dok su u ranijem periodu carevi na rimski prijesto dolazili najčešće putem dinastičkih veza, ovi 'ilirski carevi' su na tu poziciju došli isključivo ličnim zaslugama, koje su stekli tokom svoje vojničke karijere. To su uglavnom bile ličnosti koje su potjecale iz siromašnih seljačkih porodica, a jedini način za napredovanje na društvenoj ljestvici je bilo da se pristupi vojsci", ističe Veletovac.

U razdoblju od polovine trećeg stoljeća pa sve do formalnog pada Zapadnog rimskog carstva (476. godine) na rimskom prijestolju se nalazilo ukupno 11 ličnosti koje su vodile porijeklo iz provincija Dalmacije i Panonije, a koje su svojim najvećim dijelom obuhvatale prostor današnje Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Dodaje da su pojedini od ovih careva bili potpuno marginalne ličnosti, dok je većina njih imala itekako značajnu ulogu.

"Tako se rimskom caru Dioklecijanu sasvim opravdano mogu pripisati zasluge u produženju životnog vijeka Rimskog carstva, a koje je bilo pred raspadom tokom sredine trećeg stoljeća. Neki od njih su bili velike vojskovođe, a neki poput Valensa su svojim potezima direktno utjecali na propast Rimskog carstva. Kuriozitet je i da je formalno-pravno posljednji rimski car zapravo Julije Nepot, a ne kako se to generalno smatra Romul Augustul, također rođen na prostoru provincije Dalmacije", naglašava Veletovac.