Pisac Jasmin Agić: Bosanska kultura je autistična i isključiva
Pored portreta u knjizi je objavljen i tekst o romanu Nedžada Ibrišimovića "Vječnik", koji zbog autorovih političkih stavova nikada u književnoj kritici nije ispravno umjetnički vrednovan. Knjiga je otvorena uvodnim poglavljem "Zlurado lice primitivizma" u kojem Agić objašnjava razloge društvene netrpeljivosti i mehanizme kojima se društvo koristi u procesu podcjenjivanja svojih najznačajnijih umjetnika.
On je u našem razgovoru najprije kazao da je u jednom trenutku osjetio kako se naše društvo veoma nemarno odnosi prema stvaraocima koji su obilježili ne samo našu duhovnu historiju nego su zaslužni za razvoj našeg jezika i naše kolektivne imaginacije. Većina od njih su zapravo kanonizirani stvaraoci, što je najveći paradoks, a opet po mnogim kriterijima kulturnog pamćenja potpuno su zanemareni, a mnogi od onih o kojima je pisao su i odbačeni.
"Taj progon nikada nije bio formalan i institucionalan, već prije perfidan i podmukao, jer, nažalost, institucije koje bi trebalo da se bave uspostavom kanona ili ne postoje ili se ne bave takvim stvarima. BiH je zemlja koja nema Institut za književnost, nema historiju bosanske književnosti, nema pojmovnik bosanske kulture i književnosti, nema encikopediju filmskog stvaralaštva. U tom vakumu mnogi su sebi uzeli za pravo da daju ocjene i uspostavljaju sudove i umjesto da smo se u posljednje tri decenije bavili valorizacijom našeg umjetničkog naslijeđa mi smo se zabavljali besmislicama poput onih da je po nalogu UDBA-e Ivo Andrić napisao Meši Selimoviću roman 'Derviš i smrt'. Neki drugi, poput Bate Čengića i Mirze Idrizovića, u potpunosti su zaboravljeni i zanemareni, a Idrizović je, recimo, ostavio najozbiljniji zapis o Sarajevu pod opsadom. Ta se njegova knjiga dnevničkih zapisa nigdje i nikada ne spominje", kaže Jasmin Agić.
Ističe kako je pisao i o Isaku Samokovliji, koji je danas potpuno zapostavljen pisac, baš kao što se danas malo zna o bogatom životu sarajevskih sefarda. Derviš Sušić, Branko Ćopić, Skender Kulenović se spomminju, govori on, samo kada ih se ideološki napada, a o Maku Dizdaru se nije gotovo ni govorilo dok Gorčin Dizdar nije poduzeo hrabre korake da se iznova sagleda njegovo pjesničko stvaralaštvo.
Vode se ideološki ratovi bez primjerenih argumenata
Agić posebno izdvaja Nedžada Ibrišimovića koji je imao nesreću da bude meta žestokih napada za života u kojima se osporavao umjetnički domet njegovog djela, sasvim neopravdano, a danas je, čini mu se, pisac "na margini".
"Ne vode se ideološki ratovi između umjetnika i naučnika, prije bih rekao da društvene grupe vode ideološke ratove koristeći se u svojim argumentacijama metodologijama koje su neprimjerene predmetu rasprave. Evo spomenut ću opet Nedžada Ibrišimovića. Nekako se uvriježilo na njegovo djelo gledati iz prizme njegovih ličnih životnih odluka pa je dugo vremena, čak i danas, njegova književnost posmatrana s nekom vrstom nepravednog podozrenja zbog njegovih vjerskih ubjeđenja. To je besmisleno i kontraproduktivno, jer riječ je o piscu nezabilježene imaginacije, piscu koji bi da je živio i djelovao u nekom velikom evropskom jeziku, recimo francuskom, njemačkom ili ruskom, bio početna instanca u ocjenjivanju ne samo literarne tradicije nego i aktuelne umjetničke prakse", stava je ovaj pisac.
Govori da je još ekstremniji slučaj Ive Andrića, čiji je život bio obilježen svakojakim kontraverzama, ali potcrtava da je to stvaralac svjetskog renomea i pisac koji je oblikovao sintaksu bosanskog jezika svojim jezgrovitim i lucidnim jezičkim formulacijama. Ivo Andrić je, prema njegovom mišljenju, genij pripovjedanja, ali o njegovom spisateljskom umijeću se nikada ne govori.
"To je problem, po mom mišljenju, što se ti ideološki ratovi vode uz malo obzira prema djelu naših stvaralaca. Ideološke nesuglasice su dobre i dobro je da ima razlikovanja u percepciji stvarnosti, historije, politike, književnosti, ali kritika treba da bude argumentirana, a ne proizvoljna i ostrašćena. Ne možete vi spočitavati Skenderu Kulenoviću, Hasanu Kikiću, Dervišu Sušiću, Meši Selimoviću što su bili komunisti i partizani. To je suludo. Treba stvarati upravo suprotan odnos, treba poštovati njihovu hrabrost, smionost i širokogrudost koja ih je odvela na stranu antifašizma, ali ne deklarativnog, internetskog, portalskog, nego pravog, životnog, pogibeljnog. Njihov primjer treba da bude aksiološki temelj naših društvenih vrijednosti, a ne da ih se blati i osporava zato što su prevazišli kulturne, nacionalne i vjerske granice. To su bile prave kosmopolite, ljudi koji su riskirali svoje i živote svojih voljenih kako bi se suprotstavili otvorenom teroru fašizma", mišljenja je.
I u susjednim zemljama se odvijaju istovjetni procesi
Jasmin Agić govori da je bosanska kultura, u jednu ruku, autistična i isključiva, jer je prognala iz javnog prostora Ivana Gorana Kovačića, pisca poeme "Jama", pjesme koja je nakon genocida počinjenog nad Bošnjacima u BiH od 1992. do 1995. godine još aktuelnija i užasnija porukom.
"Pa zar Tomašica kod Prijedora nije ta strašna Goranova 'Jama'? Problem s bosanskom kulturom je mnogo složeniji od objašnjenja kako je riječ o toj prostoj binarnoj opoziciji u kojoj postoje jasno uspostavljeni i suprotstavljeni frontovi, gdje je s jedne strane socijalističko-komunistički ideološki front, a s druge nacionalistički. Ja prije mislim da se današnje bosansko društvo nalazi u stanju permanentnog ideološkog haosa u kojem neprekidno propušta priliku da se jasno samodefinira i tek kada se dospije do svijesti u kojoj se neće osporavati vrijednosti iz tih zluradih i primitivnih, moram reći čak i političkih razloga, naše će društvo biti u stanju trezveno definirati svoje vrijednosti – u književnosti, u filmu, u likovnim umjetnostima, u politici i onda uspostaviti hijerarhiju u kojoj sve te vrijednosti neće biti na dnu i u blatu, nego će se nalaziti ispred svega onoga što ovo tranzicijsko vrijeme nameće kao normu – od brzog bogaćenja, preko glorifikacije kriminala do turbofolk kulture", priča nam.
Kaže da ukoliko pogledamo stanje u drugim zemljama, prvo susjednim, možemo primijetiti da se odvijaju istovjetni procesi. Ističe da je društvena dinamika na koju ovdje nismo navikli te objašnjava da mi još uvijjek u mnogim stvarima tražimo onu komunističku monolitnost.
"Vidite, kritičko promišljanje tradicije je sasvim u redu. Ja kao pisac četiri knjige priča i drama to neprekidno činim i borim se da se taj kanon izmjeni i to na način da moje djelo postane dio kanona, naravno, ako to zaslužuje. Ali, ako u tim svojim nastojanjima tradiciju počnem osporavati tako što ću tražiti da se izbace neki umjetnici jer su Srbi, ili zahtjevati da se neko drugi ne uvrštava zato što je musliman, prakticirajući vjernik, morate se složiti da je to ispod svake civilizacijski prihvatljive razine. To je jedan dio problema. Drugi, mnogo opasniji, je što oni koji kreiraju današnju književnu stvarnost namjerno skrivaju i falsificiraju tradiciju, jer ako bi ta tradicija postala vidljiva onda bi se pokazalo koliko je skroman domet njihove literature. Evo, primjer. Enver Čolaković je napisao čudesnu knjigu, a 'Legenda o Ali-paši' je roman koji bi, da je napisan na francuskom jeziku, do sada, od godine objavljivanja početkom 40-tih, bio stotinu puta ekraniziran. Da, taj roman je nagrađen u NDH nagradom Matice Hrvatske, i da, Čolaković je bio kulturni ataše iste te države u Hortijevoj Mađarskoj. To su dva najužasnija nacistička setelita, dvije u potpunosti zločinačke države odgovorne za smrt stotina hiljada Jevreja i Srba. Ali, sve to treba da se istraži, da se pokušaju shvatiti razlozi Čolakovićeve odluke, da se ispitaju okolnosti njegovog kooptizma, da se navedu razlozi njegovih odluka, da se 'prekopaju' njegove lične arhive, pokuša shvatiti kontekst", argumentira Jasmin Agić.
Kaže da nije jednostavan odgovor na pitanje je li moguće prestati posmatrati njihov lik i djelo kroz ideološko-političku prizmu, ne samo u BiH, nego bilo gdje na svijetu, ali ono što on zahtijeva jeste da se prestanu prikrivati činjenice, da se prestane činjenicama manipulirati, da se prestanu tumačiti izvađene iz konteksta historijskog vrememena i da nas se prestane lišavati naše umjetničke tradicije.
"Sebe definiram kao ljevičara, u stvarnom smislu, to je ono u šta ja vjerujem, to je ono spasonosno, po mom mišljenju, za bosansko društvo u cjelini, ali moja lijeva orijentacija uvažava iskustvo propasti komunizma, iskustvo svih njegovih zabluda i pogrešaka, njegovih besmislenih ideoloških stranputica. I baš kao takav najviše volim čitati Nedžada Ibrišimovića i neprekidno ponavljati da je to čovjek jedinstvenog i neponovljivog talenta za pripovjedanje, koliko god to još uvijek bilo nepopularno, možda za mene kao pisca i kontraproduktivno, barem pisca koji se želi 'ugurati' u kanon. Kao prozni pisac moram reći da sam sretan što djelujem u književnoj tradiciji koju dijelim s Ivom Andrićem, Mešom Selimovićem, Dervišom Sušićem i Nedžadom Ibrišimovićem i nimalo skromno, za kraj, moram reći da su to moji 'učitelji' književnosti i pisci čijeg se djela Bosna, ako želi ostati dosljedna svojoj milenijskoj biti, nikada ne smije odreći", zaključuje Jasmin Agić.
