Poruka na Svjetski dan teatra: Carlos Celdran o neponovljivosti susreta umjetnika i publike

Međunarodnu poruku na poziv Međunarodnog pozorišnog instituta (ITI) piše pozorišna ličnost svjetskog ugleda. Prvu poruku za Svjetski dan teatra napisao je Jean Cocteau 1962. godine, a autor ovogodišnje poruke je kubanski reditelj, dramaturg, dramski pisac i pozorišni pedagog Carlos Celdran koji je istakao neponovljivost trenutka susreta umjetnika i publike, kao stanovnika globalne pozorišne domovine, u kojoj se zaboravlja na maske, retoriku, strah da budemo ono što jesmo i svi pružaju ruke jedni drugima u tami.

"Prije nego što sam kročio u pozorište, moji učitelji su već bili tamo. Sagradili su svoje kuće i svoje poetike na ostacima sopstvenog života. Mnogi od njih su nepoznati ili ih jedva pamte: radili su u tišini, u poniznosti svojih probnih sala i prepunih gledališta da bi potom, nakon mnogo godina rada i izvanrednih uspjeha, polako napustili svoja mjesta i nestali. Kad sam shvatio da je moj poziv i moja sudbina nastaviti njihovim stopama, također sam uvidio da od njih nasljeđujem dirljivu i jedinstvenu tradiciju: da živim u sadašnjosti i da jedino očekivanje treba da mi bude doseći prozirnost neponovljivog trenutka u kojem se susrećem s drugim bićem u tami pozorišta, zaštićen pukom istinitošću gesta i riječi koja nešto otkriva" naveo je Celdran u poruci koja će danas biti čitana u pozorištima širom svijeta.

Naglasio je da se pozorište, kako ga on doživljava, prostire po nevidljivim geografskim prostorima koji jednim činom objedinjuju pozorišnu umjetnost i živote onih koji je stvaraju.

"Svi pozorišni umjetnici umiru zajedno sa svojim neponovijivim trenucima lucidnosti i ljepote, svi nestaju na isti način, ne ostavljajući iza sebe ništa što bi ih sačuvalo ili proslavilo. Veliki pozorišni stvaraoci znaju da im ne vrijedi nikakvo priznanje kad se nađu pred tim zadatkom koji je u korijenu našeg posla, a to je stvaranje istinskih trenutaka, nedorečenosti, snage, slobode, usred najveće neizvjesnosti. I nadživjet će ih samo podaci o njihovom radu ili fotografije i videosnimci na kojima će biti zabilježena tek blijeda ideja toga što su uradili. Ali tim snimcima će uvijek nedostajati nijemi odgovor publike koja u datom trenutku uviđa da to što se dešava pred njenim očima ne može biti preneseno niti sagledano van tog prostora, da istina koju tamo zajedno doživljavaju predstavlja istinsko životno iskustvo, na trenutak prozračnije i od samog života", naveo je Celdran.

Kaže kako je uvidio da je pozorište posebna zemlja, jedna velika teritorija koja obuhvata čitav svijet.

"Tamo gdje postojiš ti, postoji i publika. Tamo su kolege čije prisustvo ti je potrebno. Tamo imaš svakodnevnu stvarnost, neprozirnu i neprobojnu. Stoga iz svoje prividne nepomičnosti radiš da bi stvorio najveće od svih putovanja. Ti putuješ ka trenutku, ka trenu, ka neponovljivom susretu koji se odigrava pred onima koji su slični tebi. Ti putuješ ka njima, ka njihovom srcu, ka njihovoj subjektivnosti. Putuješ kroz njih, dopireš u njihove emocije, u njihove uspomene koje budiš i pokrećeš. Tvoje putovanje je vrtoglavo i niko ne može da ga izmjeri niti spriječi. Također, niko nije u stanju da odredi njegov pravi obim, to je putovanje kroz maštu tvojih Ijudi, sjeme koje je posađeno u najudaljeniju od svih zemalja: građansku, etičku i Ijudsku savjest tvojih gledalaca. Zbog toga ne odlazim, ostajem kod kuće, među svojim bliskim prijateljima, prividno miran i radim danonoćno, jer znam tajnu vrtoglave brzine", poručio je Celdran.