Profesor Adnan Kabiljagić: Ples je način da se toliko toga kaže i izrazi
Na Svjetski dan plesa poručio je to Adnan Kabiljagić, profesor salse i latino plesova u poznatoj školi Conservatoire Jean - Baptiste Lully de Puteaux u Parizu.
"Dok pleše, čovjeku nisu potrebne riječi da se izrazi, ukaže na nešto samo njemu važno, da slika, pjeva, šeće, gradi, voli, sanja, da želi ili tuguje. Tu je jednostavno ples, da izrazi sve to", naglasio je za Fenu Kabiljagić.
S krajem školske godine bliže se i nastupi konzervatorija u kojem Kabiljagić radi. Već krajem maja nastupaju u pozorištu Hauts de Seine u Puteauxu, potom krajem juna u drugim školama plesa u Parizu s kojima sarađuje.
"Ove godine nam je plakat za nastup kako plesne grupe za salsu, tako i za grupu 'Salsa Shine' radila moja kćerka Sara koja ima pet godina te i sama polako kreće u plesne vode. Za nju je ples igra, nadam se da će tako i ostati", naglasio je.
Pojašnjava da nastupe organiziraju uglavnom razne asocijacije i udruženja, a često nisu takmičarskog karaktera što omogućava da plesači osjete scenu, publiku, prostor kao i sve ono što ih ispunjava pozitivnom energijom.
"Važan je taj moment i dinamika grupe koja nastupa, moment kad niste "sami", tu su i svjetla i scena i publika i stres. Ponavljat ću se, ali uvijek volim reći da je ples poštovanje drugoga prije svega, a to se u tim formacijskim nastupima osjeti kao važan detalj", istaknuo je.
Na tečajevima za koje Kabiljagić kaže da su ponekad manje ili više naporni nastoji da i sami plesači sudjeluju u kreiranju pokreta ili figura, da na neki način sami sebe prevaziđu, sebi daju priliku da iskažu osjećanja i ispričaju svoju priču.
"Samo tad plešete istinsku salsu, samo kad vam je partnerka najvažnija te je samo pratite pokretom, pogledom i dušom. Ako se tome još dodaju elementi tanga, jazza ili modernog plesa salsi dodajete novu dimenziju i novi element izražavanja", poručio je.
Priča da su njegove koreografije bazirane na demonstraciji salse kao plesa, kroz teme koje su jednostavne i koje plesači mogu da prenesu i izraze na sceni.
"Nastojim da to uvijek ostane nešto u čemu se osjećaju dobro, gdje se zabavljaju, osjećaju muziku, tekst, svaku riječ i da taj osjećaj lakoće prenesu i na publiku. To je taj plus koji je važan, ponekad važniji od same tehnike plesa. Scena je istovremeno i publika i prostor i pokret i pogled, plesači, muzika, trenutak u kojem se može toliko toga reći i izraziti", kaže.
Kabiljagić naglašava da ga posebno ispunjava rad sa osobama s invaliditetom, čini to gdje god mu se ukaže prilika.
"To radim kao volonter, trenutno u udruzi Handidanse/Handi'art u Boulogne Billancourt. Udrugu su kreirali roditelji djece s invaliditetom koji na taj način daju doprinos i omogućavaju svim sudionicima da izraze osjećanja, želje, nade, sreću i jednostavno trenutke koje život čine. Čine to okruženi pratiocima i terapeutima, koji tad također postaju plesači. Svi činimo jednu cjelinu, jednu sliku, koreografiju sa svim svojim specifičnostima pokreta u prostoru i vremenu. Sve to zahtjeva koncentraciju, kondiciju i veliku motivaciju, što ponekad i nije jednostavno. Potrebno je prevazići i sebe i hendikep", ističe.
No ništa, kaže Kabiljagić, ne može zamijeniti radost (nakon treninga, plesa, spektakla), koju tada dijele.
"Ti pokreti, naizgled tako jednostavni, iziskuju mnogo od njih. Puno više nego što to možemo i zamisliti. Bez obzira na fizički i psihički umor, srce je puno, veliko kao planina, kao ples", naglasio je na Svjetski dan plesa.
U početku kao ljubav, strast i hobi ples je danas zanimanje Adnana Kabiljagića porijeklom iz Banje Luke, koji je u Pariz stigao ratne 1994. godine. Prisjeća se da su se njegovi počeci zapravo podudarili sa širenjem salse u Parizu. Tako je sudjelovao u mnogim inicijativama i bio u kontaktu s vrhunskim kubanskim plesačima koji su tad dolazili u Pariz.
Svjetski dan plesa obilježava se od 1982. godine 29. aprila, širom svijeta čitaju se poruke ljudi neraskidivo vezanih uz ples. Za Svjetski dan plesa odabran je dan rođenja začetnika modernog baleta i jednoga od najvećih plesnih reformatora Jeana Georgesa Noverrea. Osnovna ideja tog dana je podsjećanje javnosti na ples kao umjetnički oblik izražavanja te uživanje u njegovoj univerzalnosti koja prevladava sve političke, kulturne i etičke prepreke.
Mbappeov govor tijela u tunelu Anfielda najbolje ilustruje kako su ga prihvatili saigrači u Realu
