Riad Ljutović uoči premijere "Čorba od kanarinca": Bol i nepravda naša su inspiracija
S Ljutovićem, koji je posljednjih nekoliko godina više okupiran režijom, a manje glumom, razgovarali smo o aktuelnoj predstavi, zdravstvenim problemima s kojima se suočio početkom protekle godine, ali i o ulozi koja je na njega ostavila najviše traga.
U toku su intenzivne probe predstave "Čorba od kanarinca", komedije o ljubavi i braku, stoga smo ovaj intervju počeli upravo tim. "Zavirili" smo na probu i uvjerili se da se radi punom parom.
"Čorba od kanarinca" je svojevrsni priručnik za one koji razmišljaju o ulasku u brak, ali i ogledalo onih koji su već u njemu.
"Predstava govori o muško-ženskim odnosima, o braku, koji danas možda više i nema smisla, jer mnogi ulaze u njega iz pogrešnih razloga, zbog okoline, novca, statusa... Ljudi često ulaze u brak ne razmišljajući o zajedničkom životu, gdje moraju vladati poštovanje i kompromis. Ova predstava treba da nam pokaže šta brak znači, da to nije samo obavezujući papir koji vas čuva kad se razvedete, već da smo ljudi koji vole i pitaju se koliko ta ljubav traje. Ona je istovremeno puna smijeha i tuge, kao što je i naš život. I to je magični momenat u predstavi, u kojem publika prepoznaje sebe i doživljava katarzu", pojašnjava Ljutović.
Već deset godina Ljutović se bavi režijom iz razloga što ga, kaže nam, ispunjava u potpunosti.
"Sve svoje talente iskorištavam do maksimuma, od crtanja, plesa, koreografije, kostimografije, glume... Režija mi daje slobodu da pokažem svoju ideju gdje nisam samo sredstvo kao glumac, već tvorac cjeline u potpunosti. To me sada čini sretnim i tu kanališem svoju kreativnu energiju. Sve predstave od moje prve 'Pomračenja' ostavile su veliki trag na neke ljude koji su ih gledali i to me iznimno raduje, kad mi neko kaže da je upravo zbog mojih predstava donio neku važnu životnu odluku. Smatram da teatar upravo ima tu svrhu, da pokazujemo životne mogućnosti i svrhu života", govori Ljutović.
Naš sagovornik često naglašava kako kao glumac pravi kompromise, ali kao reditelj ne.
"Studiozno prilazim svakoj predstavi, istraživački se bavim njom, sakupljam materijal i već na prvoj probi imam zapravo viziju kako predstava izgleda od početka do kraja. Glumci nekad budu zatečeni svim tim podacima pa ne mogu sve razumjeti na početku. Uvijek molim glumce da imaju povjerenja u mene, jer kao neko ko ih stalno gleda, znam šta treba da rade i nudim im gotova rješenja. Upravo to što vidim kao publika je veliki plus. Nekad sam puštao da neko uradi po svom, ali tada se pokazalo da je to slabijeg kvaliteta od onoga što ja uradim, zato i jesam i scenograf i kostimograf i pravim izbor muzike u svakoj predstavi koju ja režiram", kaže nam Ljutović.
Stanje u bh. kulturi danas je, smatra, zadovoljavajuće, jer su se mladi probudili, ali to ipak nije dovoljno.
"Svi moramo biti puno aktivniji, moramo skrenuti pažnju na probleme koji nas okružuju, tu smo još uspavani. Mi umjetnici moramo iskoristiti svoj javni prostor upravo za to da budemo angažirani i pravimo bolji svijet. Umjetnici ne pripadaju politici i mislim da ta simbioza nije dobra. Umjetnik sa svojim ličnim iskustvima pravi svoja djela, bol i nepravda su naša inspiracija, ali i pravda i vječna borba za obične ljude. Raduje me da sam pripadnik onih ljudi koji su samostalno sve napravili i da sam pokazao ljudima da se trud i zalaganje na kraju uvijek isplate, a to dokazuju i moje predstave i moj divlji duh, da ne pripadam nikome već sam vjeran samo sebi", govori naš sagovornik.
Mada je, kaže, dosta uloga i predstava za koje je vezan, posebno je emotivan kada je riječ o predstavi "Moje drugo ja" koju je posvetio svojoj rahmetli majci Senadi.
Početkom prošle godine Ljutović se suočio s ozbiljnim zdravstvenim problemima. Na KCUS-u je operirao slijepo crijevo i "za dlaku" je izbjegao najgori scenarij.
"Prošla godina mi je bila turbulentna na svim poljima, a počela je upravo operacijom, gdje sam za dlaku izbjegao najgori scenarij. To je nešto što dođe iznenada i neplanirano u životu i pokazuje koliko smo zapravo ranjivi kada je riječ o našem tijelu. Hvala Bogu pa sam uspio prevazići to i nastaviti dalje", kazao je.
Kad se čovjek nađe u situaciji da strahuje za svoj život, tada, dodaje, shvati da treba živjeti punim plućima.
"U tim situacijama zapravo vidite koliko ste nježni i lomljivi. Nekad tijelo jednostavno ne može pratiti vaš ritam, a ja sam malo pretjerivao u trošenju, mentalno i fizički, i naprosto je nastao kurcšlus. To je sigurno znak kada i samo tijelo daje signale da malo usporite ritam. Tada preispitate svoje stavove i razmišljanja o životu. A ono što sam naučio iz ovog iskustva je da budem puno bolji prema samom sebi, jer sam inače veoma kritičan. Dajemo se drugima sto posto, a ne mislimo na sebe i svoje potrebe. Moramo svi voljeti sebe i biti malo više samoživi, ispunjavati svoje želje i usporiti ritam. Jer treba živjeti punim plućima kao da je svaki dan posljednji, a opet misliti kao da ćemo živjeti sto godina", priča Ljutović.
Da nije umjetnik, na kraju otkriva da bi bio kapetan nekog broda.
"S obzirom na to da jako volim more, da nisam umjetnik bio bih neki kapetan broda. Tako bih opet imao zadatak da vodim ljude u neke drugačije životne avanture", kaže Ljutović.
