Intervju / Rikardo Druškić: Kod nas se romantizira prošlost, posebno vrijeme Tita, a i tad smo bili siromašna zemlja
Druškić je nedavno na svom Facebook profilu podijelio tekst koji sumira njegove utiske rezidencije u Manchesteru i to pod nazivom "J**i se, Ameriko", a šta ga je ponukalo na ovakvu poruku te šta je sve doživio u SAD-u ispričao je za Klix.ba.
"Na rezidenciju u Manchesteru krenuo sam početkom septembra. Iskren da budem, imao sam velika očekivanja koja su postojala na dva nivoa. Prvi dio tih očekivanja bio je povezan s mojim umjetničkim stvaralaštvom – očekivao sam prilike usljed kojih bih mogao svojim radovima podariti novu publiku. Nakon toga, moje bivstvovanje na ovom svijetu okarakterisano je konstantnom željom za novim iskustvima. Čovjek sam koji voli avanturu, a najbolje avanture su uvijek na putovanjima. U Americi sam proveo dva mjeseca, a najveći dio u Manchesteru. Ova rezidencija možda nije zadovoljila moje apetite kao umjetnika, ali zaista mi je pružila jedno prelijepo iskustvo koje ću zauvijek pamtiti", započinje razgovor Druškić.
Ističe da je Amerika prelijepa zemlja i da uprkos nazivu teksta ne žali što je tamo otišao, kao i da je sasvim naprotiv – "zahvalan Bogu (univerzumu) na ukazanoj prilici i iskustvu".
"Iz Amerike se vraćam prepun energije i elana da nastavim da razvijam svoj Xantea svijet, a uskoro počinjem da učim i dvije nove vještine: animaciju i zvuk. Za to novu energiju ponajviše je zaslužan moj odlazak u New York. To je grad koji je na mene ostavio utisak kao nijedan drugi. Tamo sam za kratko vrijeme našao priliku da imam svoju prvu pop up izložbu, gdje sam izložio radove sa rezidencije", priča nam dalje.
Uzevši u obzir da je ovu rezidenciju iskoristio i za analizu samog američkog društva, kaže da je "savremeno društvo postalo izuzetno kompleksno zbog kombinacije brzog tehnološkog napretka i globalizacije".
Naglašava da je riječ o sistemu koji je jako opasan, kontraproduktivan: "I želim mu se javno i otvoreno suprotstaviti".
Sistem u SAD-u nije samo duboko pogrešan, već i destruktivan
"Kroz prizmu tog 'virusa', ja sam privilegovani bijeli čovjek i zbog toga trebam biti kažnjen. Taj sistem nije samo duboko pogrešan, već i destruktivan. On umanjuje vrijednost individualnih napora i misli, zamjenjujući ih kolektivnim stigmatiziranjem na temelju vanjskih faktora, kao što su rasa, porijeklo ili socijalni status. Takav pristup ne doprinosi socijalnoj pravdi; naprotiv, on stvara novu vrstu podjela, još dublje polarizirajući društvo. Taj sistem jeste jedan od razloga jedne od najveće socijalne krize u američkom društvu ikada", pojašnjava Druškić dalje.
Na pitanje je li ga strah da bi zbog ovakvih poruka možda mogao izgubiti određene angažmane, naglašava: "Istina je oduvijek bila u vrhu mog sistema vrijednosti".
"Otkako znam za sebe, ta potraga za istinom bila je dijelom mog života. Kroz život se ona različito manifestovala. Prvo sam morao da upoznam i prihvatim sebe – sve najmračnije dijelove sebe. To je najveća istina koju svaki čovjek mora da savlada, da upozna svoj mrak. Danas se ta potraga ogleda kroz moje svakodnevno istraživanje prirode realnosti. Čovjek koji govori istinu ima integritet. Integritet se ne može kupiti novcem. Za mene je častan život važniji od potencijalnih angažmana u budućnosti. Novac ne može kupiti obraz. Mene su moje izjave već koštale, no, srećom, jezik umjetnosti je jedini univerzalni jezik, a moja umjetnost je dobrodošla gdje god da se pojavi. Internacionalni kolekcionari meni daju moju nezavisnost. Samo nezavisan čovjek može da govori šta misli i osjeća", poručuje Druškić.
Ističe da s tim u vezi "slobodno može reći da je samo najmanji broj umjetnika slobodan".
"Većina, i ovdje pričam o uspješnim umjetnicima, vezana je za novac nevladinih organizacija ili projekte zapadnih fondova. Kroz tu vezanost gubi se sloboda misli, a teme koje se obrađuju su teme koje su nametnute kroz projekte. Nema tu puno prostora za umjetnički manevar, a magija, koja treba da bude osnov umjetničkog djela, nje skoro i da nema. Ipak, treba biti iskren i reći da bez novca tih organizacija većina umjetnika u BiH ne bi mogla da sastavi kraj s krajem, a i ovako je situacija alarmantna", priča nam dalje.
Uzevši u obzir da pri odlasku u Manchester nije bio u svom najboljem trenutku, kaže da je kroz godine jako dobro naučio ko je i kako njegov "algoritam" funkcioniše. Kaže kako mu je to omogućilo da kroz život razvije različite taktike za živjeti život, sve u zavisnosti od raspoloženja."Istina, nisam bio najsretniji pred odlazak. Život me posljednjih godina pomalo i razmazio. Ipak, znao sam da razlog tome može biti 'haos' u koji sam upao tokom velike (i zaslužene) pauze od slikanja. Ja sam biće discipline i najveće zadovoljstvo pronalazim u radu. Tako je i bilo. Kako sam uspostavljao svoje temelje kroz slikanje i ostale sedmične rutine, tako se i emotivna stabilnost vratila. U Manchesteru sam slikao više nego ikad. Znalo se desiti da slikam i po tri sedmice, svaki dan, bez prestanka. Osjećao sam se zadovoljno zbog toga. Uvijek volim prelaziti granice koje sam sebi postavim. Tamo sam za kratko vrijeme naslikao šest slika i, ono najvažnije, za vrijeme rezidencije sam animirao i svoj prvi film. Animacija je put kojim želim krenuti, a savremene tehnologije mi taj put omogućavaju", kaže dalje.
Mi u BiH smo miljama iza američkog društva
Analizirajući društvo u Americi i sve njegove pozitivne i negativne strane, Rikardo nam je podijelio i svoje viđenje Bosne i Hercegovine u poređenju sa "zapadnim svijetom".
"Generalni utisak, nažalost, jeste da smo mi u BiH mnogo iza američkog društva. Ljudi tamo djeluju sretniji, manje nervozni, manje skloni ogovaranju jedni drugih, i žive kvalitetnije živote, gdje su trud i rad znatno više nagrađeni. Naravno, i oni imaju svoje velike probleme: imigraciju, beskućništvo, krizu opioida, kulturne sukobe, ali i dalje smo miljama iza", pojašnjava.
Istaknuo je da se kod nas često romantizira prošlost, posebno vrijeme Tita: "Gotovo svi će reći da je nekad bilo bolje", međutim, on ne dijeli to mišljenje.
"Nedavno sam gledao naš bh. film 'Kuduz', čija se radnja odvija 1989. godine. Posmatrajući scene i kadrove iz tog filma, stekao sam utisak da smo i tada bili mala, siromašna zemlja: blato, oronule zgrade, sve djeluje nekako tužno i, bez namjere da ikoga uvrijedim, bijedno. Amerika je već tada bila kao druga planeta – s razvijenom infrastrukturom, razvijenim ljudskim pravima i slobodama i kvalitetnim životnim uslovima. I dok mnogi kod nas idealiziraju prošla vremena, moramo se suočiti s realnošću i uvidjeti koliko je nužno da ulažemo u napredak i bolje uslove života. Uvijek ćemo imati dio društva koji gaji nostalgiju prema prošlosti, ali svijet se neprestano mijenja i nameće nova pravila igre", navodi dalje sarajevski umjetnik.Napomenuo je da mnogi talenti i vrijedni ljudi ostaju neprimijećeni i često demotivisani jer ne vide da njihov trud može donijeti konkretan napredak ili priznanje.
"Ako želimo graditi društvo u kojem mladi ne osjećaju potrebu da odlaze u potrazi za boljim životom, moramo stvoriti okruženje koje nagrađuje zalaganje, inovaciju i osobni doprinos. Također, potrebna je infrastruktura i podrška koja će omogućiti svakome da radi i napreduje u skladu s vlastitim potencijalima, bez obzira na trenutne socio-ekonomske ili političke prilike", dodaje.
Naglasio je da je vrijeme da prestanemo idealizirati prošlost i da usmjerimo energiju ka budućnosti – "ka društvu koje će se moći nositi s izazovima modernog svijeta i stvoriti uslove koji će omogućiti svim generacijama da žive dostojanstvenim, ispunjenim životom".
XANTEA i prvi imerzivni muzej takve vrste u regionu
Za kraj se osvrnuo i na put kojim želi ići u budućnosti i kuda želi usmjeriti svoju umjetnost.
"Kroz svoje radove pokušavam da pričam priče. Forma priče se puno lakše može prikazati kroz pokretne slike, i to je bio sljedeći logičan korak za moju umjetnost. Već odavno znam da je to smjer u kojem želim ići, a danas je uz pomoć savremenih tehnologija to moguće. Koristeći AI alate koji kreiraju sekvence od četiri sekunde, uspio sam napraviti kratki animirani video od skoro šest minuta. Moja uloga tu nije uloga klasičnog animatora – ja sam režiser svoje vizije. Sloboda koju pruža tehnologija je zaista bezgranična", ispričao je Druškić.
Poručuje i kako je vrijeme da umjetnost izbavimo iz kandži postmodernizma i uzdignemo je tamo gdje pripada – u metafizičko carstvo.
"Od mene se može očekivati da nastavim razvijati svoj svijet XANTEA 2502, koji postoji na više nivoa: kroz tradicionalno slikarstvo, animaciju, i ono najvažnije i najekscentričnije – virtuelnu stvarnost. To je projekat s potencijalom za svjetski kvalitet, koji će donijeti dobro ne samo meni nego, nadam se, i ovom gradu i državi. Plan je da otvorimo prvi imerzivni muzej takve vrste u regionu, gdje će XANTEA, kroz tehnologiju, biti glavna inspiracija", kaže na kraju.
