Sanel Redžić: Morao sam se odreći bh. pasoša, ali nikada neću zaboraviti gdje je moja domovina
Sanel Redžić je završio osmogodišnji studij u Weimaru. Pune četiri godine trajao je njegov diplomski studij, dvije godine master, te dvije godine Konzertexamen - najviši nivo u Njemačkoj na polju klasične muzike.
No, jedan sitni detalj vezan za najnoviji uspjeh bh. gitariste posebno je zanimljiv. Sanel se morao odreći bh. državljanstva i uzeti njemačko kako bi dobio pomenuti posao.
Nijemci su mu državljanstvo nudili još prije dvije godine, što je Sanel odbio. Ipak, na kraju jednog i početku drugog puta, promjena pasoša bila je neizbježna.
Uvijek sam predstavljao BiH
"Uvijek sam se osjećao dobro sa bosanskim pasošem. Nisam nikada imao istinsku potrebu za njemačkim državljanstvom. Na studij sam došao 2007. godine i od tada sam imao studentsku vizu koja je kasnije prešla u vizu za stalno. U američkoj ambasadi sam dobio također vizu na deset godina, tako da je svijet za mene bio otvoren. Ako mi je za neku državu trebala viza, to sam vrlo lako putem pošte rješavao u Njemačkoj. Drago mi je bilo što sam mogao predstavljati Bosnu i Hercegovinu na svim koncertima i takmičenjima širom svijeta. To je nešto što dolazi iz mene i radio sam to bez očekivanja bilo kakve koristi od toga. Jako teško sam se rastao ovog ljeta sa bosanskim državljanstvom i nisam, nažalost, mogao ni svoj pasoš zadržati", kaže Sanel Redžić za Klix.ba.
Naravno da postoje mnoge prepreke na putu ka uspjehu za one koji nisu iz zemalja EU. Sanel kaže da je to iskusio kroz dobijanje studentske vize i produžavanje iste svake dvije godine, kroz osiguranje, nemogućnost apliciranja za neke stipendije, ali ako se nešto želi, onda zaista nije teško.
"Uz jasan cilj i podršku nekoliko prijatelja koji su vjerovali u mene sam sve ostvario. Sve te otežavajuće stvari su mi davale krila da se trudim i budem sve bolji i da dokažem da i mi koji nismo iz EU nismo manje vrijedni i da možemo postići čak i veće uspjehe nekada", navodi Redžić.
Sanel je, sve sa pasošem i pod zastavom BiH, nastupao od Japana do Sjedinjenih Američkih Država. S ponosom je, kaže, pojašnjavao ko je ta, gdje je ta, da prostiš, Bosna.
"Postoji mnogo anegdota vezano za tu temu. Kada bi me pitali odakle sam, ja bih ponosno odgovorio: Bosnia! A onda bi mi drugi rekli: Oh, Boston, that's great!", kaže on.
Sanel pojašnjava da u nekim dalekim zemljama neki ljudi nisu ni čuli za Bosnu, ili ako su čuli onda su to priče o ratu.
"Često bi me pitali da li se sjećam rata, kakva je sada situacija, šta je tradicionalno jelo i slično. Ja uvijek pričam o prirodnim ljepotama. U Kini su rijetki čuli za Bosnu, ali zato svi znaju za Valtera i Sarajevo", kaže Sanel.
Domovina je svetinja
Nakon uzimanja njemačkog državljanstva Sanel je rekao da mu BiH ostaje prva domovina. No, šta je za njega uopće domovina?
"Domovina je za mene nešto sveto. Mjesto gdje sam se rodio, grad sa ulicama u kojima sam se igrao, zaljubljivao, izlazio, mjesto na koje se uvijek rado vraćam, gdje sretnem stare prijatelje iz djetinjstva, familiju, mjesto gdje sam išao u školu. Tako da svejedno gdje se sada nalazim, gdje se budem nalazio jednog dana, Bosna će mi uvijek biti u srcu i velikim dijelom ću biti Bosanac, a tek onda Nijemac, što ne mogu izbjeći jer sam posljednjih osam godina tu proveo i na neki način se već adaptirao u način života. Ali to je tek jedan mali dio mene", navodi Sanel.
Za Sanela je sve nekako krenulo iz Tuzle. Danas ga za Tuzlu vežu mnoge uspomene i rado joj se vraća.
"Svoje prve muzičke korake sam načinio upravo tamo. Ja potječem iz familije koja se amaterski bavi muzikom, što bi se u narodu reklo 'za svoju dušu', tako da je u mojoj kući uvijek bila prisutna sevdalinka i starogradska pjesma. Od svih instrumenata koji su bili prisutni, gitara me uvukla u sebe i želio sam učiti svirati gitaru. Moji prvi koraci su nastali u Osnovnoj muzičkoj školi Tuzla i nisam imao predstavu šta ću tamo učiti, mislio sam naučiti tek nekoliko akorda. Međutim, vremenom sam počinjao upoznavati svijet klasične muzike u kojem sam odlučio ostati", priča nam Sanel.
Kada bih imao čarobni štapić u svojim rukama umjesto gitare, u Tuzli bih promijenio mnoge stvari. Za početak, napravio bih muzičku akademiju sa pravom koncertnom dvoranom.
"Bilo bi to mjesto gdje bih pozvao svoje prijatelje muzičare iz cijelog svijeta da predaju. Napravio bih jedan svjetski muzički centar i organizovao koncerte vrhunskih svjetskih izvođača koje bi posjećivali ljudi iz cijele regije. Ukinuo bih mržnju u bilo kojem obliku i želio da ljudi rade, vole se i poštuju međusobno", sanja Sanel.
Za Bosance i Hercegovce kažu da imaju nevjerovatan talent, ali ga po pravilu realiziraju tek van BiH. Sanel potvrđuje da je i on jedan od primjera koji potvrđuje to pravilo.
Ostati ili otići iz bare pune krokodila
"U Bosni i Hercegovini postoji mnogo talentovanih mladih ljudi na mnogim područjima. To je vrlo teško i kompleksno pitanje. U posljednje vrijeme nisam baš upućen u neke stvari, ali mislim da ne postoji dovoljna podrška tim mladim ljudima od ljudi sa visokih funkcija, koji im mogu pomoći. Mislim da je problem što novca nema dovoljno, a i kada ga ima on se troši na neke druge stvari, tako da ljudi u koje treba ulagati ne dobiju ništa od toga, ili dobiju vrlo malo. Tako da su primorani ili otići negdje vani i pokušati isplivati u bari punoj krokodila ili ostati i ugušiti se. Možda pretjerujem. Ne znam", kaže Redžić.
Sanel će podučavati studente u Beču, i sam je pohađao prestižne obrazovne institucije u Njemačkoj. Povući paralelu između uvjeta studiranja vani i u BiH za njega je teško.
"Teško mi je povući paralelu jer nisam imao priliku studirati u Bosni i Hercegovini. Reći ću da sam u Weimaru imao priliku raditi sa nekim od najboljih profesora na svijetu na polju klasične muzike, kroz nastavu te majstorske časove sa gostujućim profesorima. Imao sam pristup biblioteci sa hiljadama knjiga, nota, pristup Naxosovoj medioteci sa svim snimcima koji su snimljeni za tu kuću, svaki dan po nekoliko koncerata vrhunskih izvođača, studenata, profesora, tako da se nekada teško bilo odlučiti na koji koncert otići. Imao sam i mnogo drugih stvari i pogodnosti koje sam uživao kao student. Tako da drugi mogu povući paralelu", navodi Sanel.
Sadašnji ministar u Vladi Srbije i prvi čovjek Beogradske filharmonije imao je običaj održavati koncerte filharmonije na neobičnim mjestima kako bi klasičnu muziku približio ljudima. Sanel kaže da je to genijalna ideja.
"U Weimaru također postoje takvi koncerti ljeti. Cijeli jedan park se zatvori i pretvori u koncertno mjesto gdje simfonijski orkestar svira neke popularne melodije. Naravno da nisu svi ljudi muzički obrazovani i nekada im je teško slušati koncert 'ozbiljne' muzike od sat ili dva sata, ali im se na taj način može približiti klasična muzika. Naša Sarajevska Filharmonija također pravi takve akcije vrlo često", kaže na kraju Sanel.
