Sanel Redžić za Klix.ba: Jednim dijelom Nijemac, ali zauvijek Bosanac

Ponosni Bosanac

Kao što smo već i kazali, ovaj 27-godišnji vrsni gitarista od septembra počinje raditi kao profesor na Muzičkoj akademiji u Beču. Međutim, da bi dobio ovaj angažman, Redžić se morao odreći bh. državljanstva i prihvatiti njemačko.

"Dok sam bio student, proputovao sam cijeli svijet sa bh. pasošem. Imao sam njemačku boravišnu dozvolu tako da nisam imao nikakvih problema. Možda mi je za neke države trebala viza, ali nisam nikada imao problema dobiti je - većinom poštom. Nikada nisam bio izdvajan na aerodromima, kako neki kažu da im se dešava. Nikada me niko nije pogledao loše i uvijek sam se osjećao ponosnim Bosancem gdje god dođem – što je i danas slučaj. Volio sam taj plavi pasoš", ističe Redžić.

Dodaje da je u Njemačkoj sa 23 godine dobio posao, a da nije ni aplicirao.

"Radio sam u jednoj muzičkoj školi praksu, jer je to bila obaveza pred kraj studija. Trebao sam četiri dana da slušam kako drugi nastavnici predaju djeci i onda me nastavnica prozvala i pitala kako bih ja riješio jedan problem koji ona nije mogla već deset sedmica sa učenikom. To sam za deset minuta riješio, a za sedam dana sam dobio poziv od direktora škole koji me pitao da li bih radio kod njih, što sam i prihvatio. Hoću da kažem da su me tu uvijek posmatrali kroz to kakav sam čovjek i kakav sam u tome što radim. Nikada mi nije trebao njemački pasoš i nisam želio aplicirati za njega. Međutim, iz administrativnih razloga u Beču sam odlučio uzeti njemački pasoš. Posao sam dobio početkom maja 2015., pasoš krajem oktobra, a ugovor pet dana nakon toga. U međuvremenu sam shvatio da sam trećinu života proveo u Njemačkoj, da sam se navikao na njihov način života i običaje, te da se jednim dijelom osjećam i Nijemcem, međutim Bosanac će u meni zauvijek ostati tu gdje jeste", nastavlja Redžić u razgovoru za Klix.ba.

Tvrdoglavost koja se isplatila

Druženje s gitarom ovom mladom i uspješnom momku omogućilo je da nekoliko puta proputuje skoro cijeli svijet. I danas mu je jako teško objasniti otkuda ljubav baš prema ovom instrumentu.

"Neke stvari se jednostavno pojave u životu, bez da i sami znate odakle su došle. Neke su dobre za vas, a neke ne. Tako se na neki način desilo i sa gitarom. Danas je i samom meni teško objasniti otkuda baš gitara, a ne neki drugi instrument. Moj otac se oduvijek amaterski bavio sviranjem harmonike. Ima nekoliko braće od kojih skoro svi sviraju neki instrument, tako da otkako znam za sebe uvijek je u kući bila prisutna sevdalinka, starogradska pjesma, odnosno oduvijek su različiti instrumenti bili prisutni u mojoj blizini. Na neki način gitara me najviše privukla svojim izgledom i zvukom. Dok nisam krenuo u školu, za vrijeme rata, mama mi je pravila gitare od kartona na kojima sam mogao da 'sviram'", priča nam Redžić prisjetivši se prijemnog ispita u Osnovnoj muzičkoj školi u Tuzli.

"Tog se ispita i danas sjećam. Sjećam se i da sam pjevao pjesmu 'Kad ja pođoh na Bembašu'. Moji roditelji, najviše otac, su htjeli da sviram neki drugi instrument, s obzirom da nismo imali gitaru kod kuće, a nismo imali ni novca da je kupimo. To je period odmah nakon rata, tako da se nova gitara nije mogla nigdje ni kupiti, kako se sjećam. Također, sjećam se i prvog zajedničkog časa muzičke teorije (solfeggio, op.a.) kada nas je nastavnica prozivala, te došla do mene da mi kaže da sam raspoređen na harmoniku. Tada sam skočio i rekao da nisam došao harmoniku učiti, nego gitaru. Plačući sam otišao kući uz riječi da hoću da učim gitaru. Onda su nastali problemi u školi, jer su sva mjesta na gitari već bila popunjena, te sam prvu godinu čas morao dijelti sa jednom djevojčicom, koja mi je danas jako dobra prijateljica. Tek od druge godine sam dobio svoj cijeli čas i na kraju sam sretan što se ta tvrdoglavost isplatila – kao i mnogo puta kasnije", naglašava Redžić.

Redžićevu itekako bogatu biografiju krasi i 29 internacionalnih nagrada. Već sa 16 godina, pod vodstvom profesora gitare Predraga Stankovića, osvojio je prvo mjesto u Beogradu na jednom od danas najvećih festivala gitare u Europi – Guitar Art.

"Tamo sam iza sebe ostavio dva domaća favorita za tu nagradu, te me zbog te nagrade profesor Predrag Stanković odlučio nagraditi i odvesti na naredno veliko takmičenje u Weimaru, gradu za koji sam svega nekoliko puta čuo iz nekih knjiga iz oblasti historije. Tu sam prvi put došao 2005. i oduševio se gradom i atmosferom. Na takmičenju sam zauzeo drugo mjesto", prisjeća se Redžić.

Upravo ovo takmičenje otvorilo mu je velika vrata. Naime, netom nakon takmičenja dobio je ponudu za nastavak školovanja u ovom njemačkom gradu.

"Dvije godine nakon toga, po završetku Srednje muzičke škole u Tuzli, otišao sam u Weimar, gdje sam uspješno prošao prijemni ispit iz četiri dijela. Ovaj grad za mene je bio jedina opcija za nastavak školovanja, što zbog grada, što zbog profesora koji mi je tu predavao četiri godine gitaru. U početku je bilo jako teško navići se na novu sredinu, naučiti jezik, običaje, biti sam bez prijatelja, porodice. Međutim, uspio sam se navići i studirati osam godina, odnosno završiti diplomski studij, master studij i najveći nivo u Njemačkoj kada je muzika u pitanju – Konzertexamen", ponosno kaže Redžić.

Ne može pobjeđivati onaj ko nije naučio prvo da gubi

I pored toga što su mu otvorila mnoga svjetska vrata, Redžić potcrtava da takmičenja nikada previše nije volio.

"Uvijek sam ih spremao da bih svakodnevno imao razlog da vježbam puno. Međutim, zahvaljujući njima sam napravio karijeru, stekao ime u gitarskom svijetu, svirao bezbroj koncerata, snimao, ali i naučio mnogo stvari koje ne bih ni na jednoj akademiji. Uvijek mi je bilo drago osvojiti nagradu. Kada bih bio uspješan svi bi se radovali sa mnom, međutim na mnogim takmičenjima nisam osvojio ništa, pa sam u tim trenucima većinom sam tugovao. Naučio sam da ne može pobjeđivati onaj ko nije naučio prvo da gubi", dodaje Redžić.

S obzirom da je svoje profesionalno usavršavanje nastavio van granica naše zemlje, na pitanje postoje li prepreke na putu ka uspjehu za one koji nisu iz zemalja Evropske unije, naš sagovornik kaže:

"Ja sam uvijek pokušavao da izvučem maksimum iz onoga što sam imao, pa i više od toga. Ja dolazim iz zemlje koja nije članica EU, a ipak sam do dobijanja državljanstva postigao mnogo toga. Dok sam bio u Tuzli, ako bih išao na takmičenje u Njemačku, Austriju ili Mađarsku, morao bih prvo rano krenuti za Sarajevo i ponizno stati pred nekom ambasadom, te čekati u redu za vizu. Ako je bila zima, bilo je upitno da li ću preći preko Karaule i doći do Sarajeva uopšte. Ali sve sam to radio sa žarom u srcu jer sam imao jasan cilj. Međutim, put je bio težak, ali sam uspio jer sam na sve gledao sa nekom lakoćom i radio sve za onaj momenat kada izađem na scenu i mogu da pružim ljudima muziku. Jer muzika je ono što najviše volim. Mislim da je muzika najplemenitiji jezik kojim čovjek može da govori, a ja kroz svoju muziku pričam mnogo stvari koje dolaze do ljudi. Iako se možda ne možemo sporazumiti engleskim, njemačkim ili bosanskim jezikom. To je ono najljepše, i sve je na kraju onako kako svako sam sebi postavi. Ako nešto baš želi, ne postoji niti jedna prepreka koju neće moći preći na putu do svog cilja. Umjetnost je važnija od BiH, EU, na kraju i nas samih, te će ako treba ona sama naći put".

S druge strane, Paris Guitar Foundation nedavno je snimila i dokumentarni film o ovom proslavljenom Tuzlaku. U filmu se Sanel prisjetio teških dana svog djetinjstva u ratu u BiH. Također, opisao je i svoje muzičke početke, prvi kontakt sa gitarom, takmičenja, izgradnju karijere i preseljavanje u grad Weimar.

"Prošle godine sam dobio e-mail iz Pariza u kojem je navedeno da Paris Guitar Foundation radi dokumentarce sa odabranim gitarstima širom svijeta. Meni su se javili jer me smatraju trenutno za najboljeg gitaristu svoje generacije u Njemačkoj, što je za mene jedan od najvećih komplimenata koje sam dobio ove godine. Odmah sam pristao na saradnju, te smo dogovorili termine koji su nam svima odgovarali. U Weimaru smo snimali deset sati jednog dana i napravili oko dva sata materijala. Nažalost, sve je to svedeno u desetak minuta, te sam na kraju bio malo razočaran što mnoge stvari koje sam mislio da su važne, nisu objavljene. Ali su rekli da je sa svakim ista situacija bila, te da nam ne žele raditi duže videe, jer ljudi onda gledaju samo jedan dio", kaže sagovornik portala Klix.ba.

Veoma vezan za Tuzlu i Sarajevo

Redžić također svaku priliku koristi i za dolazak u BiH. Kako kaže, posebno je vezan za Tuzlu i Sarajevo - gradove u kojima ima jako puno prijatelja i poznanika, koje u zavisnosti od obaveza, obilazi dva do tri puta godišnje.

Nakon godišnjeg odmora koji će uskoro provesti u rodnom gradu, ovaj mladi umjetnik nastavlja sa svojim poslovnim obavezama. U junu ga očekuje koncert u Ludwigsburgu, a mjesec dana kasnije odlazi na turneju u Kinu.

Sedam dana jula rezervisano je za Španiju, gdje će pored održavanja seminara svirati i dva koncerta. U septembru odlazi u Kipar gdje će svirati koncert i držati masterclass, a u zvucima njegove gitare do kraja ove godine, između ostalih, bit će u prilici uživati Poljaci, a najvjerovatnije i Meksikanci.