Sead Đulić: Toliko je primitivizma u Mostaru da je pet pozorišta malo
"Mnogi naši direktori teatarskih kuća imaju manje godina nego ja teatarskog staža. Nije to dobro, to je sticaj okolnosti. Moj prostor u teatru je scena, sve ostalo je bilo nužda. Nikad se nije bilo lako baviti umjetnošću, ali je danas još teže. Danas je sve neizvjesno i rješava se stranačkom pripadnošću, poznanstvom ili prijateljstvom. Najmanje se vrednuje rezultat. Nikad više teatara nije bilo u gradu, a nikad manje umjetnika u tim teatrima", kaže nam Đulić, direktor Mostarskog teatra mladih.
Nekad je Narodno pozorište Mostar imalo više premijera u sezoni nego što danas imaju svi mostarski teatri zajedno. Igralo se nekad i sedam predstava u toku sedmice.
"Danas kad teatar ima jednu predstavu sedmično to se smatra redovnim repertoarom, a to je premalo. Struktura publike se promijenila, izgubila se navika odlaska u pozorište. Nema pravog recepta, ali ako imamo Narodno pozorište njegov naziv kaže kakav treba da bude. Njegova uloga je i obrazovna, da informiše, da se bavi historijom dramske literature, ali i savremenim razvojem drame. Nemoguće je da na repertoarima takvih kuća nema klasika", direktan je Sead Đulić.
Danas se većinom igraju komedije, dominiraju skoro svim repertoarima mostarskih teatarskih kuća.
"To se uglavnom opravdava stavom da se živi teško vrijeme, da se izašlo iz rata i da narodu treba veselja. Moj protuargument je uvijek da narodu treba katarza, tačno je da je teško vrijeme, ali stalno nuđenje komedije je guranje problema pod tepih. Većina tih komedija je lakrdijašenje, nema tu ozbiljne i prave komedije. Nikad neću zaboraviti objašnjenje profesora Lešića kad je rekao kako je tragedija puna čaša vode, a komedija ona kap koja prelije čašu. Ozbiljnu komediju je teže uraditi, mnogi naši teatri nemaju snage da se nose sa zahtjevima vremena", smatra Đulić.
Teatri nemaju novca, nemaju načina da angažuju ozbiljne reditelje. Prinuđeni su da dovode one koje mogu dovesti za male novce, one koji će odraditi posao.
"Ako uzmemo Bosnu i Hercegovinu, ako hoćete ozbiljnu predstavu onda morate zovnuti Dinu Mustafića, Selmu Spahić, Marka Misiraču, Aleša Kurta i tu je tačka. Kad je neko od njih režirao u Mostaru", zapitao se naš sagovornik.
Kakvo je jedno pozorište, pita se dalje Đulić, koje nema dvadeset glumaca, a to nije problem pozorišta, već finansijera, vlasti.
"Narodno pozorište Mostar prije rata je imalo dvadeset pet glumaca i mogli su da igraju bilo šta. Danas naše teatarske kuće često nemaju toliko stalno zaposlenih i kako da igraju išta, a ne mogu da dovedu koga hoće jer nemaju novca. Objektivno, pet mostarskih teatara ne mora se objediniti, ali bi mogli uštedjeti novac ako bi imali zajedničke finansije, tehniku ili marketing. Tako ušteđeni novac bi mogli utrošiti u angažman novih glumaca", predložio je direktor MTM-a.
Teško je danas vrijeme, teški su izazovi za kulturne i ne samo kulturne radnike.
"Neka pet pozorišta i kazališta u Mostaru, neka teatra, meni ne smetaju, naprotiv. Za ovakav stepen primitivizma premalo je pet pozorišta. Kad vidite kako se ljudi kod nas ponašaju, onda je pozorište potrebno. U ovom trenutku po pitanju pozorišne publike treba nam ono što je rađeno četrdesetih godina, klasično opismenjavanje", kaže Đulić.
On praktično razmišlja i kaže da bi sve dvorane u Mostaru bile pune kad bi na svaku novu predstavu došli samo nastavnici i profesori maternjeg jezika.
"Na prste jedne ruke možete nabrojati univerzitetske profesore koji dolaze na predstave. Ako taj intelektualni potencijal ne shvati svoju ulogu malo šire, onda je upitno koliko je i intelektualac. Postoji legenda da je nekad davno pedeset i neke, kad se Narodno pozorište razvijalo, Džemal Bijedić oko pet sjedao na Rondo, na kafu. Svi ga znaju i svima kaže da je pošao u pozorište. Nakon pola sata samo promijeni kafanu i tako pet kafana dok u osam ne počne predstava. Ovi svi iz kafana trče kući da se presvuku i oni će u pozorište. Uvečer, od onih što su zbog njega došli, da li što žele biti viđeni ili su poltroni, puno pozorište, ali neki i stvore naviku. Današnji političari idu u pozorište samo kad je stranački skup", rezimirao je na kraju Sead Đulić.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
