Tokom svog dugog života koji je okončan 1973. u 91. godini umjetnik je, prema nekim procjenama, naslikao oko 13.500 slika i napravio gotovo 100.000 grafika i gravura.
Retrospektiva koja bi na sveobuhvatan način prikazala čitav njegov rad, koji pripada nekolicini umjetničkih pravaca, premašila bi kapacitete postojećih stalnih postavki dva muzeja, jednog u Barceloni, a drugog u Parizu, koji su posvećeni isključivo njegovim djelima.
Ipak, i u ovako bogatom umjetničkom opusu, pojedina djela se izdvajaju svojim specifičnostima, navodi CNN.
"Stari gitarist"
Slika koja se čuva u Institutu za umjetnost u Chicagu, nastala tijekom 1903.-04. godine jedna je od najtužnijih kompozicija u čitavoj povijesti slikarstva. Figura ispijenog svirača, prekriženih nogu, djeluje izmučeno dok se nadvija nad svojom gitarom smeđe boje.
Nastala u tehnici ulja na platnu, slika pripada Picassovoj takozvanoj "plavoj fazi", nazvanoj po umjetnikovoj tehnici korištenja isključivo nijansi plave boje, kako bi što bolje oslikao teme ljudskog siromaštva i patnje.
Institut u Chicagu prvi je američki muzej koji je u svoju stalnu postavku uvrstio neku Picassovu sliku, a to se upravo dogodilo sa "Starim gitaristom" nakon kupovine ove slike tijekom 1926. godine.
"Dječak s lulom"
Naslikana tijekom 1905. godine, ova slika koja je dio privatne kolekcije odražava Picassovu daleko živahniju "ružičastu fazu". Tako, dok je portret dječaka naslikan tehnikom ulja na platnu u odjeći plave boje, pozadinom kompozicije dominiraju oker i ružičaste nijanse. Iako slika ne odiše pretjerano sretnom atmosferom, ispunjena je mnoštvom cvijeća i to, kako u pozadini figure dječaka, tako i na njegovoj glavi, u obliku cvjetnog vijenca. Španjolac je ovu sliku naslikao neposredno nakon preseljenja u umjetničku četvrt Pariza – Montmartre, što je tada izazvalo oduševljenje njegovih francuskih kolega, Degasa i Toulouse-Lautreca.
Iako likovna kritika "Dječaka s lulom" nije svrstavala u Picassove najbolje radove, tijekom 2004. godine, a nakon prodaje za, u to vrijeme, rekordna 104 milijuna dolara, ova slika postala je jedan od najpoznatijih umjetnikovih radova.
"Gertrude Stein"
Portret Gertrude Stein iz 1905.-06. godine predstavlja djelo koje kronološki pripada završetku Picassove "ružičaste faze".
Picasso i američka spisateljica Stein postali su prijatelji ubrzo nakon što se slikar preselio u Pariz. Čuvena po svojim tjednim salonima na koje je pozivala ljude iz različitih sfera društva, Steinova je uživala utjecaj koji je premašivao književni svijet. Uz to, spisateljica je bila i strastveni kolekcionar umjetničkih djela, te je pripadnost njenom krugu predstavljala odskočnu dasku za slikarev daljnji razvoj karijere.
I dok portret po svom karakteru nije kubistički, ipak stručnjaci u njemu vide nagovještaje kubizma i to prvenstveno u načinu na koji su nacrtane konture tijela Steinove. Također, kuriozitet predstavlja i lice Steinove koje na izvjestan način odudara od ostatka portreta. Uzrok tome je Picassovo naknadno vraćanje ovom portretu kojeg je isprva ostavio nedovršenim. Naime, slikar nije bio zadovoljan time kako njegov rad napreduje, te je u stanju frustracije iz Pariza otputovao u Španjolsku kako bi napravio stanku od rada na njemu. Po povratku u Pariz, dovršio je slikanje lica. Gertrude Stein je 1946. godine ostavila ovaj portret Muzeju umjetnosti Metropolitan u New Yorku, gdje se slika i danas nalazi.
"Gospođice iz Avignona"
Nastala tijekom 1907. godine, ova slika je skoro deset godina čekala na svoje javno prikazivanje 1916. godine, kojim je šokirala čitav umjetnički svijet. Počevši od svog predmeta, naslikanih žena iz bordela, preko ranog kubističkog stila kojeg odlikuju iskrivljene figure ženskih tijela i njihove oči koje gotovo susreću pogled gledatelja, efekt koji je ovo djelo izazvalo bio je bez presedana za dotadašnju umjetnički scenu.
Picassov suvremenik i kolega Henri Matisse bio je ljut zbog pojave ove slike i smatrao je da je ona uvreda za modernu umjetnost. Međutim, usprkos bijesu koji je izazvala ili možda upravo zahvaljujući njemu, "Gospođice iz Avignona" postale su jedno od najpoznatijih i najprepoznatljivijih Picassovih djela. Iako naziv djela koje se danas čuva u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, upućuje na grad Avignon u Francuskoj, slikar je svoju inspiraciju ipak pronašao u jednom kvartu u Barceloni, koji je u to vrijeme bio poznat kao okupljalište prostitutki.
"Djevojka ispred ogledala"
Ako se za neko djelo može reći da je tipično "picassovsko" onda je to "Djevojka ispred zrcala" iz 1932. godine, sa svojim živahnim bojama, dahom erotizma i zavodljivim oblicima koji kubizam pretvaraju u ekstrem. Stoga nije ni čudo što je i sam Picasso ovo svoje djelo izdvajao u odnosu na druga.
Slika, koja upotpunjuje kolekciju Picassovih djela u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, u osnovi predstavlja studiju na temu - što pojedinac stvarno vidi kada se zagleda u sebe. Žena, koja na lijevoj strani kompozicije drži zrcalo, oslikana je u svjetlijem i živahnijem koloritu od njene refleksije u zrcalu, koja je daleko mračnija i za koju se čini da čak plače.
"Guernica"
Djelo iz 1937. godine, koje danas krasi Muzej kraljice Sofije u Madridu, nije samo Picassov najpoznatiji rad, već i jedno od najčuvenijih djela u povijesti umjetnosti.
Smješteno u kontekst Španjolskog građanskog rata, ovo djelo oslikava bombardiranje baskijskog grada Guernice tijekom travnja 1937. godine i ujedno predstavlja zloslutno pretkazanje užasa koje će sa sobom donijeti predstojeći Drugi svjetski rat.
Prigušeni tonovi sive boje dodatno naglašavaju oblike ljudskih figura uz osjećaj agonije koje izazivaju neprirodno izdužene ruke, dok čitava kompozicija odiše dokumentarističkim stilom poput neke crno-bijele fotografije.
Zahvaljujući predmetu i vremenu kada je nastala, "Guernica" je postala jedna od najprepoznatljivijih antiratnih slika u povijesti slikarstva.
Iako je danas dio postavke muzeja u matičnoj Španjolskoj, "Guernica" je tijekom razdoblja diktature Francisca Franca, desetljećima bila izložena u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Tijekom 1974. godine, slika je u svrhe antiratnog protesta doživjela izvjesno nagrđivanje kada joj je dodana crvena boja. Međutim, ubrzo nakon toga, slika je očišćena i konačno vraćena u Španjolsku 1981. godine.
"Žena koja plače"
Posluživši se filmskim rječnikom, moglo bi se reći da "Žena koja plače" iz 1937. godine predstavlja neku vrstu nastavka "Guernice".
I dok "Guernica" oslikava užas u trenutku dok se stradanje događa, "Žena koja plače" istražuje emotivne posljedice rata, iz kuta jedne od žena naslikanih u "Guernici".
Iako je Picasso naslikao seriju portreta plačućih žena koje se čuvaju u različitim galerijama, ovo ulje na platnu koje krasi galeriju Tate u Londonu svojom kutnom kompozicijom u bojama crvene, zelene, bijele, žute, plave i svijetloljubičaste predstavlja kulminaciju njegovih napora na polju oslikavanja strahota koje pojedinac trpi, uhvaćen u vrtlogu svjetskih zbivanja.
Kao model za "Ženu koja plače", Picasso je koristio svoju životnu suputnicu, Doru Maar, fotografkinju i umjetnicu koja je fotografski dokumentirala njegov rad na "Guernici".
