Selma Spahić priprema prvu predstavu o zeničkoj željezari: "Moja fabrika" je radnička priča
Spahić je prošlu godinu provela u Sloveniji i Hrvatskoj, a ideja za predstavu "Moja fabrika" nastala je kao potreba da u Zenici bude napravljena predstava o radnicima i radnicama željezare.
"Odrasla sam u Zenici i tek kada sam odselila osjetila sam koliko je na mene utjecao njemu imanentni bunt, oštrina i britkost i iznad svega radnički duh. Zenica još uvijek to sve ima, iako je zatrpano tranzicijskim dekadama i potragama za novim identitetom", govori Spahić te dodaje da svjesno bira da gleda kroz pozitivnu prizmu.
Predstava nosi istoimeni naziv kao i knjiga Selvedina Avdića koja govori o zeničkoj željezari. Spahić ističe da se s time sve poklopilo te da je knjiga ogledalo onoga što ona najviše voli u Zenici, a to je kolektivni duh i važnost pojedinačnih ljudskih sudbina, erudicije, skromnosti, sentimenta i autoironije.
Zanimljivi detalji nepoznati građanima Zenice
Predstava prati strukturu knjige "Moja fabrika" koja počinje periodom pred osnivanje fabrike 1892. godine i završava u današnje vrijeme, a u sklopu nje bit će predstavljeni i detalji vezani za Zenicu koji nisu toliko poznati Zeničanima i Zeničankama.
"U tih skoro stoljeće i po proći ćemo austrougarski period, Kraljevinu Jugoslaviju, NDH, period SFRJ, rat devedesetih i preko privatizacije polako stići u današnjicu. Sa monografijom smo kombinirali intervjue bivših radnika i radnica Željezare, kao i detalje iz biografija glumaca i glumica. Saznat ćemo fascinantne stvari, naprimjer da se u Zenici govorilo više evropskih jezika, da je bila lokacija za snimanje filmskih spektakala, da je imala nevjerovatan pokret otpora, da je Željezaru Tito posjetio na desetine puta, uz njega Nehru, Naser, Hajle Selasije, Eleonora Roosevelt... Da su radnici izgradili pozorište kojem je pisma pisao Jean Paul Sartre, koje je uz Kišovo prisustvo isceniralo 'Grobnicu za Borisa Davidoviča', da je Zenica imala punk scenu, da se osamdesetih protestovalo protiv zagađenja pod gas maskama... Zašto mi o svemu tome tako malo znamo?", pita Spahić u razgovoru za Klix.ba.
Željezara je bila život i majka stanovnika Zenice
Zenica je prije izgradnje željezare bila varoš, a kada se pokrenula proizvodnja postala je grad i mjesto gdje su ljudi dolazili kako bi se zaposlili. Spahić ističe da se u više izvora navodi da je Zenica bila spavaonica, a da je život grada bio rezervisan za fabriku.
"Dekadama ju je stanovništvo zvalo Majkom, da bi je u jednom momentu otvoreno zamrzilo i počelo kriviti za sve. Taj razvoj odnosa između fabrike i grada nas je jako zanimao. Jedno vrijeme su veličinom bili identični, šest kilometara grada i šest kilometara fabrike. Selvedin Avdić Zenici danas pripisuje divnu sintagmu stahanovističke melanholije. Kao i udarnici koji su imali trenutke slave, a zatim pali u zaborav, Zenica je u recentnim godinama izgubila svoj radnički identitet. Razgovarali smo sa bivšim i sadašnjim radnicima i radnicama, ali i sa građanima i građankama Zenice i mišljenja su podijeljena", dodaje Spahić.
Baš kao i nekada i danas jedan dio građana Zenice smatra da fabriku treba pod hitno ugasiti i napraviti prenamjenu prostora, drugi da se trebaju uvesti samo ekološki standardi, a treći da bi se trebala zatvoriti. Međutim, prema riječima Spahić, ne usuđuju se to reći zbog sudbine preostalih radnika i radnica.
Najpotresniji odgovori za Spahić prilikom razgovaranja sa radnicima i radnicama željezare bili su da danas nemaju nikakav odnos prema nekadašnjoj fabrici.
Predstava bazirana na knjizi i pričama
U predstavi će biti sadržano ono što su radnici i radnice Željezare poželjeli da još jednom vide.
"Zaista osjećam veliku odgovornost zbog teme kojom se bavimo. Pitali smo radnike i radnice o čemu bi bila njihova predstava. Voljeli bi da još jednom vide pogon, omladinske radne akcije, jedan radni dan, predstavu o budućnosti. Trudit ćemo se da svi osjete to vrijeme koje žele da vide. Cijelom ansamblu i meni neko je od bliskih članova porodice radio u Željezari. To je neizbrisiv dio našeg identiteta i identiteta grada. Teatarski jezik nam je, iako naravno jako važan, svojevrsna kulisa za narativ o ljudima i gradu. Selvedin nam je na prvoj probi rekao da mu je motivacija za pisanje knjige bilo očuvanje kulture sjećanja na Zenicu. Nadam se da će predstava da doprinese Selvedinovoj misiji", izjavila je Spahić.
Ovo će biti prva predstava o zeničkoj željezari, ali još jedna u nizu vrhunskih bh. autora. Bosansko narodno pozorište godinama njeguje tekstove domaćih autora, što je prema riječima redateljice Spahić izuzetno važno.
"Čini mi se da su pozorišta to osvijestila i vidljivi su pozitivni pomaci. Nova generacija autora i autorica se pojavljuje, te uz Dževada Karahasana, Almira Imširevića, Almira Bašovića ili Ljubicu Ostojić, imamo i Tanju Šljivar, Dragana Komadinu, Adnana Lugonića, Darija Bevandu, Džejnu Avdić, Asju Krsmanović. Mirza Skenderagić je nedavno dobio glavnu nagradu na Heartefactovom regionalnom konkursu za najbolji dramski tekst. Prema najavama iduće sezone ćemo gledati i predstavu prema tekstu Nejre Babić. Pored dramskih tekstova, sa Odsjeka za dramaturgiju dolaze odlični dramaturzi i dramaturginje, od kojih sada radim sa Bojanom Vidosavljević i Eminom Omerović. Jako mi se dopada fokus BNP-a na bh. autore i autorice u najširem smislu, prozne ili dramske. Istrajali su u tom konceptu i sada već imaju vidljivo repertoarsko opredjeljenje koje je po meni najvažnije za identitet jednog pozorišta", zaključila je Spahić za Klix.ba.
Pronašli smo novogodišnje ukrase po pristupačnim cijenama koji će upotpuniti svačiji dom
