Senka Marić životnu borbu pretočila u knjigu: Žena je lijepa i s ožiljcima od karcinoma

Njoj je nagrada dodijeljena u okviru Međunarodnih književnih susreta "Cum grano salis", a za ovu manifestaciju kaže da je izuzetno bitna iz više razloga.

"Generalno, Tuzla kao grad u cijeloj našoj zemlji funkcioniše kao obećanje mogućnosti nekog boljeg života. Tuzla je posebna, između ostalog i po tome što nije u potpunosti nacionalno obojena i u jednoj takvoj opštoj klimi veoma je važno imati ovakve susrete, gdje dolaze književnici iz cijele regije", smatra Marić.

Roman "Kintsugi tijela" zasnovan je na vlastitom iskustvu, odnosno borbi s karcinomom, a Marić navodi da intimno nije bilo teško napisati ovo djelo. Ali, kako ističe, bilo je zahtjevno pisati u smislu rada na tekstu i pokušaja da se napravi književno dobrim. To je bio osnovni motiv i impuls zbog kojeg ga je počela i stvarati.

"Pišući roman se nisam bavila bolešću, jer je moje iskustvo bilo materijal koji sam željela oblikovati, a kako bih od njega napravila književni tekst. U tom smislu bih pristupila na isti način za bilo koji drugi materijal. Kada pišemo, da bi tekst funkcionisao, potrebna je određena emocija koja ne može biti akutna, već osviještena i estetska, kako bismo mogli s njom manipulisati i staviti u funkciju teksta", kaže ova mostarska književnica.

Kroz borbu s opakom bolešću Marić je privatno promijenila poglede na život, jer kako kaže, ako nas suočavanje s takvim životnim iskustvom ne natjera da preispitamo svoje prioritete, onda zaista neće ništa.

"U cijeloj priči je zanimljivo da kada dođemo u situaciju suočavanja sa takvom bolešću, ili bilo kojom ekstremnom situacijom, čini nam se da smo sve posložili i da znamo koje smo greške napravili. Automatski to želimo ispraviti, međutim, to ne ide tako. Instant propamećenje ne postoji, ali kada prođe sav taj proces, ti ostaneš sa saznanjem koliko je to sve pogrešno, a s druge strane svi stari obrasci se vrate u život", ističe Marić.

Govoreći o svom iskustvu, ona navodi da joj je mnogo teže bilo proći kroz period od dvije godine nakon liječenja, nego kroz sam medicinski tretman. Tada se morala zaista početi baviti sobom na dubljem, mentalnom nivou i pokušati naći mnogo bolje i ispravnije puteve za nju i njen život.

Inače, Marić je publikovala djelo o temi o kojoj se u Bosni i Hercegovini još uvijek otvoreno ne govori u dovoljnoj mjeri, a smatra da je veoma bitno pisati o takvim stvarima. Kako kaže, ćutnja je posebno izražena kod karcinoma dojke i karcinoma maternice.

"Karcinom maternica nas rješava našeg atributa majki, jer šta smo mi onda ako nismo majke? A ovaj drugi, odnosno taj moj, vidno i trajno transformiše žensko tijelo i dokida nam još jednu dimenziju koji imamo, odnosno dimenziju ljubavnice. Na kraju, da bismo postale majke prvo moramo biti ljubavnice, a kada nam se izbriše ta ženstvenost, oblikom našeg tijela kao da gubimo od našeg ženskog bića. U većini slučajeva žene koje su imale karcinom dojke u jednom trenutku će iz različitih razloga i povećanog rizika biti prinuđene da uklone jajnike i maternicu, tako da se u tom nekakvom površnom gledanju dešava potpuna defeminizacija žene koja gubi sva svoja ženska obilježja", nastavlja Marić.

Kroz roman joj je bilo važno da govori o svemu ovome, ali i da naglasi da i pored onoga što joj je odstranjeno, žena ostaje žena u svakom smislu te riječi te da ne gubi ništa od bilo koje svoje dimenzije, pa i one seksualne. Kako navodi, ona je i dalje lijepa žena, a tijelo ispresijecano ožiljcima i dalje lijepo.

"Mislim da je o svim temama jako važno govoriti, jer što više budemo govorili, postat će više jasno da se takve stvari dešavaju svima nama. Karcinom dojke je izuzetno čest, a znam da postoji veliki broj žena kod kojih niko, čak ni najbliži prijatelji ne saznaju šta se desilo. Također, poznajem i jednu ženu kod koje ni djeca nisu znala da ima karcinom", kaže Marić.

Kroz svoje djelo Marić se dotiče i ljubavi koja oživljava, a priča nam da najiskrenije i sasvim naivno misli da je ova emocija pokretač svega.

"Oduvijek sam bila veoma zaljubljivo stvorenje, a mislim da čak u porodici postoje šale o tome kako sam prvu ljubavnu pjesmu izrecitovala svojoj prodici sa tri godine. Život ne mogu zamisliti bez tog osjećaja, jer bez ljubavi nastupa praznina. Vjerujem da su pore emotivne takve i sve druge vrste ljubavi koje imamo prema prijateljima, roditeljima... Poslove jedino uspješno možemo raditi kada u njih unesemo element ljubavi, odnosno strasti", smatra naša sagovornica.

"Kintsugi tijela" ima dva narativna niza, prvi govori o bolesti, dok drugi o odrastanju djevojčice. Mostarska književnica ističe da djevojčice treba učiti da vole same sebe, da su lijepe kakve god da jesu te da jedini imperativ u svemu treba biti to da budu sretne.

"Bilo mi je izuzetno važno da govorim o svemu tome na način da istaknem da mi kao žene isprva ne znamo da smo drugačije. Mislimo da smo iste, ali kako vrijeme odmiče na različite načine nam se počinje ukazivati šta nam je sve zabranjeno i šta sve ne možemo, a prostor u koji možemo stati postaje sve uži. Počinju dolaziti i promjene tijela - od prve menstruacije do prve seksualne žudnje i sve je to nešto što mora ići u skriveni kutak ograničenog prostora. Sve zajedno je veoma tijesno i stresno. Sada u ovim godinama još uvijek sebe moram uvjeravati da se ne moram pokoravati imperativu da budem i moram biti dobra. Mogu biti dobra ako želim, ali ne moram biti dobra prema svima i po svaku cijenu, što se u našoj kulturi ženama apsolutno nameće. U tom kontekstu mislim da je važno da djevojčice i mlade žene učimo tome da su one savršene onakve kakve jesu, da mogu biti šta god i kakve god hoće i da prostor koji je otvoren za dječake te dobi treba biti otvoren i njima samima", smatra Marić.

Marić nam na kraju otkriva i da trenutno radi na pripremi zbirke poezije koja bi svjetlost dana trebala ugledati iduće godine, a svojim spisateljskim perom ispunjava i stranice novog romana o ženskom osjećaju svijeta iz ženske pozicije u koju su stavljene.