Šerif Aljić: Odbio sam glumiti s Lepom Brenom, a nikad ne bih mogao igrati četnika
Na nedavnom festivalu Mostarska liska za predstavu "Odumiranje međeda", u kojoj tumači, reklo bi se, malu ulogu, dobio je nagradu Mala liska, na iznenađenje svih osim članova žirija. U razgovoru za Klix.ba pretresli smo brojne teme, različita vremena i životne izazove, pričali o ulogama, kolegama, ratu, onom što je bilo prije i ovom vremenu koje je uslijedilo poslije. Aljić je zanimljiv sagovornik, bogata duha i životnog iskustva.
"Iako sam uvijek govorio da je moje bavljenje glumom slučajno, nije tako. Još u trećem i četvrtom razredu medicinske škole nas četvorica prijatelja smo napravili svoju predstavu i igrali u tridesetak ili četrdeset mjesta u krugu Doboj-Tuzla-Zenica. Bili smo registrirano Kulturno-umjetničko društvo Petar Kočić, jer smo radili njegov tekst "Jazavac pred sudom". Prava autohtona komedija bosanskog patriotizma, žestoka satira koja bi i danas bila izuzetno aktuelna, kad bi neko imao hraborsti to da stavi na repertoar", priča nam Aljić, navodeći da je glumio još i u mektebu.
Iako je planirao nastaviti školovanje na medicini, nakon improviziranog dramskog studija u Doboju upisao je Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek gluma, te bio dio druge generacije s Mirzom Tanovićem.
Mostar je bliže Gračanici od Podgorice
"Nakon završetka studija, zbog uloge Trepljova u Čehovljevom "Galebu" odlazim u Crnogorsko narodno pozorište, u tadašnji Titograd, i tu ostajem dvije godine. Maštao sam da to igram još kao student i kada se otvorila opcija za tu ulogu, ja sam otišao u Crnu Goru. To je tada bilo odlično pozorište, veća je bila podrška nego danas, dolazili su poznati glumci s kojima sam igrao kao Petar Božović, Slobodan Aligrudić i brojni drugi, a putovali smo po svim malim sredinama te republike, što je bio imperativ. Bilo mi je sjajno, u dvije godine sam igrao u šest predstava, od toga sam imao četiri glavne uloge", prisjeća se Šerif Aljić.
Ipak, Podgorica je daleko od rodnog kraja, u to doba dva dana putovanja, i kad se pojavila prilika za prelazak u Mostar, nije bilo dileme. Bilo je to u vrijeme poslije potresa, sjeća se Aljić i radnih akcija.
"Korisno je mladom glumcu da mijenja teatarske kuće, da radi s više reditelja, tako sam i došao u Mostar 1979. godine. Odmah sam se posebno dobro uklopio sa Antom Vicanom, kojeg sam znao sa snimanja kasnije zabranjivane serije 'Odlikaši'. Prva uloga u Mostaru bila mi je u predstavi Ahmeta Obradovića 'Ljudi sa juga'", govori naš sagovornik.
Za predstavu Narodnog pozorišta Mostar muziku pisao Goran Bregović
Nakon povratka iz vojske bio je dio možda i najvećeg projekta Narodnog pozorišta Mostar tog doba, a prema Aljićevom mišljenju neprevaziđenog ni do danas, "Majčina sultanija" Svetozara Ćorovića.
"Ugledni beogradski reditelj, scenograf i dramaturg, mostarski glumci, a muziku je za tu predstavu posebno pisao i tada i danas velika zvijezda Goran Bregović. Mnogo se govorilo o toj predstavi sada daleke 1982. godine, išlo se na čuveni sarajevski festival MESS te smo osvojili nagradu za najbolju predstavu", sa sjetom i ponosom o tome priča Šerif.
Išle su godine, bližio se rat, Aljić se sjeća i SDS-ovih mitinga u Narodnom pozorištu i pokliča "Hoćemo oružje", slijedile su teške godine rata i još teže poslije rata, angažman u HNK Mostar, prelazak u Narodno pozorište, trzavice u vezi s tim, prve predstave u novoj kući.
Direktor pozorišta u teška vremena besparice
"Kada sam postao direktor Narodnog pozorišta, to je bila više kazna, nego neko priznanje. Bili smo samo na kantonalnom finansiranju i sjećam se da su nam odmah smanjili sredstva za 40 posto, to je bio veliki udarac. Uspjeli smo preći na gradsko finansiranje, nekako smo uspjeli pozitivno poslovati. Plate su bile male, a ja kao direktor sam imao blizu 600 KM", sjeća se tadašnji direktor Narodnog pozorišta Mostar, posebno ponosan na predstavu Kulin.
Neke predstave koje su tada imale premijere i danas su na repertoaru, iako je prošlo desetak godina, Aljić se u šali zahvaljuje Bogu da danas nema Gradskog vijeća koje je svako malo smanjivalo tranšu pozorištu.
"Igrao sam mnogo toga, a žalim što nisam imao priliku igrati Hamleta, nije ni bio na repertoaru kuća u kojima sam radio, danas bih mogao igrati možda Polonija (smjeh!), iako po nekim zemljama, kao npr. u Rusiji, često iskusniji glumci i glumice igraju mlađe uloge, sve u skladu sa Stanislavskim", razmišlja naglas Aljić.
Igrao je mnogo, kako u pozorištu, tako i na televiziji i filmu, ali misli da je samo teatar ono pravo, da je u praksi sve drugo samo odrađivanje posla, iako se i teatar zna dovesti u tu ravan.
Pisali su da sam odbio više uloga, nego sam ih odigrao
"Bio sam poznat po tome da sam mnoge uloge odbijao igrati, za to sam plaćao kazne, a neka odbijanja nisu ni bila pametna iz ove perspektive, ipak, bila su izraz mog tadašnjeg duha i promišljanja šta treba, a šta ne treba da igram. Odbijanja u pozorištu kažnjavana su odbijanjem od plate, a ona na filmu neuvrštavanjem u druge projekte tih reditelja. Odbio sam glumiti s Lepom Brenom u onom njenom filmu kad skače sa Starog mosta, iako je honorar bio dvije moje mjesečne plate, zbog tog odbijanja nisam glumio u seriji 'Đekna', a glumio je moj kolega Drago Malović koji mi je to kasnije pričao", priča nam o životnim izborima.
Odbio je i ulogu u filmu i seriji "Misija majora Atertona" 1986. godine s Markom Todorovićem i Milanom Štrljićem, iako tada u stanu nije imao uveden ni telefon, ali je ipak gledao šta želi, a šta ne želi da igra. Ipak, takve izbore kasnije je požalio, tu drskost mladalačku, kad je vidio da od gladi umiru i najveći umjetnici kao što je Živko Nikolić.
"To odbijanje je s ove životne perspektive lud stav, sad ne odbijam uloge, iako postoje uloge koje nikako ne bih igrao, neke krajnje negativce, četnike. Volim da je publika na mojoj strani, igram ja i negativce, ali uvijek ima ono što ne bih nikako, ni pod koju cijenu. Neke uloge ne volim, neke volim. Volio sam posebno igrati 'Odbranu Sokrata' ili derviša u 'Derviš i smrt'", iskren je Aljić.
Gdje je danas studentski bunt: Neiskorištena snaga, strah i trepet za sve politike
