Šimo Ešić: Knjige su pravi prozor u svijet, mene su oblikovale kao ličnost
Brojne generacije su odrasle uz djela ovog pisca, koji se u razgovoru za Klix.ba, između ostalog prisjetio svog djetinjstva i prve knjige koju je napisao, osvrnuo se na to kako je moguće knjigu vratiti u ruke građanima, posebno mališanima, ali i ukazao na značaj pisane riječi te nedostatak književnih manifestacija u našoj zemlji.
Prolaze godine, mijenjaju se društvene okolnosti, smjenjuju se generacije, a podjednako se vole i čitaju njegove knjige. U pet decenija dugoj karijeri Ešić je najviše ponosan upravo na lično umjetničko trajanje.
"U Boru sam prije nekoliko godina na predstavljanju moje knjige 'Prva ljubav treći put' doživio da su mi na književno veče došla dva roditelja kojima sam davne 1983. godine, kao dječacima, potpisao svoju knjigu 'Rudarev kućerak'. Donijeli su te knjige koje sam im tada potpisao, dakle, čuvaju ih još uvijek. Ali tu je samo početak priče, jer su obojica doveli i po dvoje svoje djece da njima potpišem novu knjigu. To je za mene ravno nominaciji za najveću svjetsku nagradu The Astrid Lindgren Memorial Award, za koju sam ove godine nominovan drugi put. Pa, možda i više od toga", kaže Ešić za Klix.ba.
Godine su prošle kao tren
Njegova bibliografija je izuzetno bogata. Nastao je veliki broj spisateljskih ostvarenja koja su doživljavala brojna ponovljena izdanja, zastupljena su na svim kontinentima, prevođena na brojne strane jezike, zastupljena su i u lektiri, a cjelokupan Ešićev rad nagrađivan je i posebnim priznanjima.
Sve ovo je veliki uspjeh, međutim Ešić lično misli da je na tom umjetničkom planu mogao uraditi mnogo više, da svoje vrijeme i kreativnu energiju nije trošio na neke druge, kako nam reče usputne, kulturne djelatnosti - na stvaranje ambijenta u kome će sve njegove kolege pisci, posebno bosanskohercegovački za djecu, imati prostor za afirmaciju svojih ostvarenja i ideja.
"Tu prije svega mislim na izdavačku kuću i na kulturne projekte i manifestacije koje sam osnovao i vodim godinama, možda i nesvjesno žrtvujući vrijeme koje bih mogao utrošiti u vlastiti umjetnički angažman. Kažem možda i nesvjesno, jer o tome, zaista, nisam razmišljao sve dok mi nedavno supruga to nije prigovorila", ističe Ešić, koji je i idejni tvorac prestižne književne manifestacije "Vezeni most".
Pjesnik je za djecu, pripovjedač, dramski i lektirski pisac, a kako nam je kazao, dječije knjige su u velikoj mjeri obilježile njegovo djetinjstvo.
"Mogu reći da su ga obilježile čak i neizmjerno. Pri tome se mora imati na umu da u moje vrijeme odrastanja nije bilo svega što današnja djeca imaju. Knjige su nam bile jedini pravi prozor u svijet, izvor saznanja i uzbuđenja svake vrste. A i knjige nam nisu bile dostupne kao danas. Sjećam se da nam je učitelj Lazar Andrić, svake srijede iz tuzlanske gradske biblioteke donosio u vrećici knjige koje su dobijali na čitanje oni koji su protekle sedmice bili u svemu najbolji. Kakva je tu bila utakmica. Za one moralne, univerzalne vrijednosti koje su mi usađene u porodici, knjige su me, mogu to sa sigurnošću tvrditi, najpresudnije oblikovale kao ličnost", nastavlja Ešić.
U književnosti se pojavio 1969. godine, prvom zbirkom "Zdravica na kraju djetinjstva". Za ovo djelo kaže da je nastalo iz igre. Prva pjesma u toj knjizi napisana je djevojčici u koju je bio zaljubljen, pa kako bi prikrio tu tajnu, počeo je pisati o svim drugarima i drugaricama iz razreda i to onim redom kako su sjedjeli u klupama – od prve klupe do prozora, do zadnje klupe do vrata.
"Sad kad čitam taj knjižuljak, imam pred očima svoj osmi A razred. To su u stvari mali lirski portreti mojih drugara i našeg vremena kome sam tom zbirkom 'nazdravio na kraju djetinjstva'. Objavljena je zahvaljujući pomoći mog tadašnjeg nastavnika Mije Čokare, također, pisca kome sam 35 godina poslije, kao urednik u izdavačkoj kući, uzvratio to dobročinstvo. To je divna priča, koju je režirao sam život, a zabilježio sam je u pogovoru Čokarinoj knjizi 'Putovanje jedne jabuke'", nastavlja Ešić.
Potvrda da je posvećenost imala smisla
Njegova spisateljska ostvarenja mališanima su djetinjstvo učinili ljepšim, što ga danas posebno raduje.
"Mnogo je slučajeva kad se upoznajem s ljudima na raznim mjestima, da mi kažu kako su im moje pjesme značile nešto u tom dobu odrastanja i da i danas, kao odrasli ljudi, pamte moje stihove ili ljubomorno čuvaju knjige koje sam im nekada potpisao. To su uvijek prijatna saznanja, nekakva potvrda da je ta posvećenost imala smisla, da je ta ljubav uzvraćena, da, ipak, nije sve uzalud", priča nam Ešić.
Smatra da je pisanje za djecu zahtjevnije, ali je i mnogo zabavnije.
"Dobra dječija literatura mora biti takva da je s podjednakim ushićenjem čitaju i oni koji su i kad su porasli, sačuvali nešto djetinje u sebi – dakle, samo su nakratko zaboravili da su djeca", dodaje Ešić.
Inspiraciju za nastanak ostvarenja najviše pronalazi u životu, jer kako nam je rekao, život je taj koji obiljem svojih različitih oblika i cjelokupnom svojoj harmonijom režira najljepše priče i pruža neiscrpan izvor inspiracija.
"U njemu je raskoš prirode, u njemu su djeca – najdragocjeniji njegov ukras", nastavlja Ešić.
Iz pera našeg sagovornika nastao je veliki broj dječijih knjiga, ali posebno se sam od sebe izdvojio naslov "Kako se crta sunce". Ovo ostvarenje je nagrađeno, rasprodato u rekordnom roku u tri izdanja, ocijenjeno najvišim ocjenama književne kritike i prepoznato od čitalaca.
"Dobio sam i mnoštvo komentara od čitalaca, a djeca su mi u njoj pronašla i jednu 'grešku' – nisam napisao kako se crta tetka i kako se crta učiteljica, a one su važan saputnik odrastanja. Uvažio sam 'primjedbu' i naknadno dopisao dio o tetkama i učiteljicama. Sad je to na ilustrovanju kod Toše Borkovića, pa čim bude gotovo, objavit ćemo novo, dopunjeno, izdanje", otkriva nam Ešić.
Smatra i da izdavačka djelatnost za djecu u BiH teško opstaje.
"Mislim da se drži još samo na entuzijazmu i velikoj posvećenosti pojedinaca koji, ne samo shvataju vrijednost i važnost te djelatnosti, nego je i vole do te mjere da su spremni i na mazohizam, a da bi nešto u toj oblasti pomaknuli. Sistemski, ne samo da ništa nije učinjeno u korist dječije knjige, nego je učinjeno mnogo protiv nje", kaže Ešić.
U BiH premalo književnih manifestacija
Književnih susreta mu ne nedostaje. Kaže nam da je neprekidno na putu – gostuje u školama, vrtićima, kulturnim centrima i bibliotekama po cijelom regionu. Godišnje se susretne sa svojim čitaocima najmanje 50 puta, a to je u prosjeku svake sedmice po jedan književni čas s djecom.
"Ali, generalno u Bosni i Hercegovini je premalo književnih manifestacija, kao što je premalo i mnogih drugih važnih stvari, a susreti pisaca s publikom su višestruko dragocjeni i važni. Ne samo za pisce, koji na taj način prezentiraju svoje djelo, nego i za sredinu u kojoj gostuju i za cjelokupnu kulturnu klimu, koja se na taj način izgrađuje. No, organizatori će radije platiti honorar koji se mjeri i hiljadama, nekom zabavljaču sumnjivih vrijednosti, nego neuporedivo manji iznos piscu. A kad pisca više ne bude, potezaćemo ga kao argument, kad god nam je potrebno da se 'zakitimo'. Nevolja je u tome što smo se navikli na to i prihvatili to kao neminovnost", stava je ovaj književnik.
Predanim radom i novim idejama smatra da je moguće građane vratiti knjigama, posebnu djecu.
"Kao ilustracija za ovu tvrdnju mogla bi poslužiti edicija 'Knjigometar' koju sam smislio prije četiri godine. 'Knjigometar' je kutija dužine tačno jedan metar, u koju je upakovano 10 probranih knjiga za djecu. Uz knjige su još i kartice za društvenu igru i dopisnica za nagradnu igru. Cijeli projekat je organiziran pod geslom 'Ko ne čita – nije cool'. Objavili smo do sada tri kola te edicije. U prvom je bio izbor najboljih knjiga bh. pisaca, koji više nisu među nama, u drugom 10 najboljih svjetskih autora, a u trećem opet 10 bh. živih pisaca. Ta tri 'Knjigometra' prodali smo u skoro sedam hiljada primjeraka. To je sedam hiljada metara – sedam kilometara knjiga. Tako je 70 hiljada, ne bilo kakvih, nego najboljih dječjih knjiga, ušlo u domove u Bosni i Hercegovini, jer je projekt namijenjen kućnim, a ne školskim i gradskim bibliotekama. To je za ovo naše vrijeme, u ovim uslovima pravi mali podvig", nastavlja Ešić.
Kako sačuvati bosanski jezik?
Naš sagovornik se potpisuje i kao urednik knjige "Zašto je zabranjen bosanski jezik" koju je napisao njegov sin Mišo Ešić.
Inače, Austrougarska vlast je 17 godina prije donošenja odluke o zabrani bosanskog jezika donijela odluku da se napravi gramatika ovog jezika i da se on uvede u školstvo.
Knjiga "Zašto je zabranjen bosanski jezik" nastala je kao rezultat neprekidnog zanimanja našeg sagovornika za bosanski jezik i borbe za njegovu ravnopravnost među jezicima.
Za svoj opstanak bosanski jezik i danas se bori, a na naš upit na koji način ga se može sačuvati, Ešić kaže da se to počinje u kući, nastavlja u školi, a u izdavaštvu – od slikovnice.
"Upravo je ta vrsta u našem izdavaštvu najugroženija. Tržište nam je preplavljeno uvozom od komšija, koji i na taj način pokazuju (kao i u ono vrijeme kada je zabranjen bosanski jezik) svijest o važnosti očuvanja vlastitog identiteta. Mi to još nismo razumjeli. Najbolji primjer je da ministarstva obrazovanja pri otkupu udžbenika, ne otkupljuju udžbenik bosanskog jezika. Trudimo se dokazati da postoji, da nam je važan, da mu je ime bosanski, a ne bošnjački, a naša ministarstva obrazovanja nisu ga stavila na spisak udžbenika koje treba otkupiti. Kud ćeš dalje?! Na to nas opominje i tome bi trebalo da nas poduči i knjiga 'Zašto je zabranjen bosanski jezik'. Ako iz nje ništa ne naučimo, ne znam kako nam se može pomoći", kaže Ešić.
Objavljene stotine naslova
Ešić je kroz vlastitu izdavačku kuću Bosanska riječ izuzetno aktivan u publikovanju ostvarenja drugih autora. U 25 godina postojanja objavljene su stotine naslova uz osvojene brojne nagrade na sajmovima u regionu.
Od značajnijih projekata Ešić nam otkriva da je u pripremi izdanje monografije "Bosna i Hercegovina u evropskim enciklopedijama" Nurije Agića, sabrana djela Seada Mahmutefendića te izabrana djela Nasihe Kapidžić-Hadžić, Ismeta Bekrića i Kemala Mahmutefendića.
"Poslije ponovne nominacije za svjetsku nagradu The Astrid Lindgren Memorial Award i ulasku u izbor svjetske poezije za djecu, očekujem da se još neke moje knjige objave na nekom od stranih jezika, a moji saradnici u izdavačkoj kući, uz 50 godina mog umjetničkog rada, pripremaju i planiraju objaviti izbor mojih djela, ali u formi prvog autorskog 'Knjigometra', koji su nazvali 'Šimometar'", kaže nam na kraju Ešić koji priprema i četvrto kolo edicije "Knjigometar" u kojoj će biti objavljen izbor najljepših bajki svijeta pod nazivom "Bajkometar" za čiju je ilustraciju zadužena Mirna Stubs, rođena Tuzlanka s adresom u Sjedinjenim Američkim Državama.
