Sjećanje na pisca: "Dario Džamonja ne živi od pisanja, on od toga umire"

On je rođen u januaru 1955. godine i odrastao je kao dijete razvedenih roditelja. Porodična agonija mladog Darija se produbila onda kada mu je otac izvršio samoubistvo, a majka preselila u Nizozemsku. Ostaje živjeti s bakom i djedom u sarajevskom naselju Jezero i vrlo rano se odaje alkoholu zbog kojeg ne uspijeva završiti započeto gimnazijsko školovanje.

Kako je sam napisao u autobiografiji, umro je tri puta. Prvi put je "umro" 1993. godine kada je napustio Sarajevo, a te godine je i ranjen. Godine 1998. je opet "umro" kada je napuštao SAD i svoje dvije kćerke koje je neizmjerno volio, a prije 18 godina ispisao se iz živih, kako je jednom kazao njegov kolega pisac Abdulah Sidran, 15. oktobra 2001. godine preminuo je treći i posljednji put.

Njegovo književno stvaralaštvo obilježile su priče iz svakodnevnice. Kao prozni autor Džamonja je uobičavao u svoje priče unositi stvarne ličnosti i stvarne događaje. Gotovo uvijek je pisao u ich (ja) formi, nerijetko je bio glavni lik svojih priča, a bilo je i crtica u kojima se prikazivao kao samo još jedna jedinka u masi. Sve njegove priče imale su sentimentalan karakter i naprosto su odisale subjektivizmom i osjećajnošću.

U više navrata je rekao kako se ne kaje što se vratio u Sarajevo i s ponosom je isticao da je to jedan od najljepših dana u njegovom životu. Međutim, neposredno po povratku s Floride upoznao se s tužnom postratnom situacijom u rodnom gradu, ali su mu epizode iz prošlosti i kćerke bile pogon koji mu je davao snagu da nastavi dalje, da se nastavi boriti. Affan Ramić, istaknuti bh. slikar koji nas je napustio prije četiri godine, volio je reći da "Dačo ne živi od pisanja, on od toga umire". Džamonja je sve do svoje "treće smrti", ipak, pisao...