Skulptor Adis Fejzić: Naša opća nekultura u sinergiji s etnonacionalizmom recept je za propast
Postavku izložbe čini blizu 40 grafika kojima je pridružen i serijal od 11 grafika pod imenom "Tragovi" koje su rezultat Adisove saradnje s grafičkim dizajnerom i fotografom Goranom Lizdekom. Cilj ove izložbe je podsjetiti, oživjeti i sačuvati uspomene na nestale ljude i mjesta, čije dugo odsustvo ne prestaje biti svakodnevno prisutno u životima onih čiji su identiteti i (o)sjećanja vezani za ta "bivša" mjesta i ljude.
Adisove izložbe uglavnom pokazuju "zaboravljenu" i nepoznatu prošlost, a Adis kaže da Bosna svoju današnju situaciju u dobroj mjeri duguje 'nepoznavanju' vlastite prošlosti i nedostatku vizije budućnosti.
Naglašava da bez prave države i pravih ljudi u državnom rukovodstvu nema ni hipotetičke mogućnosti za značajniji doprinos sadržajnijem i smislenijem kreiranju javnog prostora. To najbolje pokazuje "prvi prekookeanski stećak", Adisova originalna skulptura koja ima višestruku formalnu i simboličku vrijednost s kojom se doslovno mogu identifikovati svi ljudi Bosne i Hercegovine i koja je postavljena u park ispred australskog parlamenta u Canberri, gdje je otkrivena uz najviše australske državne počasti.
"Australski zvaničnici su to razumjeli i pokazali svoje puno poštovanje, dok su relevantni predstavnici bosanske unutrašnje i vanjske politike svojim (ne)ponašanjem potvrdili da nisu kompetentni ni da predstavljaju mjesnu zajednicu a kamoli državu, pa taman to bila i ovako naopako skrojena Bosna. Neki od aktera bosanske politike i diplomatije su počasno postavljanje 'bosanskog kamena' pred parlament druge države pokušali privatizirati, a drugi su cijeli događaj izignorisali – navodno zbog loših odnosa između tadašnjeg bosanskog ambasadora i ministra vanjskih poslova. (Englezi kazu "Whatta ...?! "). Ja lično s ovim više nemam problem, ali pred Australcima u ovom kontekstu i dalje osjećam stid", priznao je Adis.
Rođeni skulptor
U razgovoru za Klix.ba Adis, koji je Srednju školu primjenjenih umjetnosti upisao s tinejdžerskom ambicijom da postane grafički dizajner i kreira omote za ploče, priznaje da to nije odmah bila ljubav prema kamenu. Interesantno je da je u međuvremenu radio stvari o kojima nije mogao ni sanjati, a "samo" tridesetak godina nakon upisa u Srednju školu primjenjenih umjetnosti je za album "Balkan zoo" Maria Rašića, jednog od vodećih rock i jazz basista u regionu, napravio prvi zvanični omot za CD.
"Ulaskom u umjetničku školu moj se život preko noći promijenio – dok sam se ja osjećao dobro kao 'dizajner u nastajanju', profesori skulpture su već na prijemnom ispitu vidjeli u meni 'rođenog skulptora'. U tom trenutku nisam imao pojma o čemu se tu zapravo radi. Moralo je proći neko vrijeme dok nisam postao svjestan skulptora u sebi i tada sam poželio završiti školu na oba odsjeka, ali to nije bilo administrativno moguće. Jedno vrijeme sam se prijepodne legalno školovao kao grafički dizajner, a u poslijepodnevnim satima 'ilegalno' kao skulptor", rekao je prisjećajući se školskih dana.
Međutim, skulptura je zahtijevala mnogo više vremena i posvećenosti pa je, nakon što su mu 24 sata u danu postala premalo da završi sve obaveze, na pola školovanja zvanično promijenio odsjek i maturirao kao skulptor. Obrazovanje je nastavio u istom smjeru na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje je diplomirao i magistrirao, a kasnije i doktorirao na Univerzitetu Griffith u Australiji.
"Svaki stepen u mom obrazovanju naslonjen je na prethodni i svaki je vezan za kamenu skulpturu i takozvanu tehniku direktnog klesanja kamena koja je obilježila moju ekspertizu i profesionalnu osobenost", rekao je Adis.
Tada mu je, prisjeća se, trebalo mnogo više vremena i energije jer, nažalost, u njegovoj blizini nije bilo savremenika, živih profesionalaca koji su radili u tom pravcu. Direktno klesanje usavršavao je samostalno uz posredno proučavanje radova starih majstora i adekvatne literature.
"Kasnije su neki od mojih učenika mogli učiti direktno od mene. Iako sam kao umjetnik najdirektnije definisan u domenu kamene skulpture, moj opus obuhvata i druge materijale i discipline. Ovdje mislim na radove u glini, bronzi, drvetu i kombinaciji materijala, ali mislim i na moje slikarstvo, grafiku i grafički dizajn", rekao je.
(Ne)briga za kulturno-historijsko naslijeđe
Iako su Bosanci i Hercegovci danas upoznati o značaju stećaka, Adis ističe da (ne)obrazovanost u kombinaciji s političkom orijentacijom i etničkom, odnosno religijskom pripadnošću, u velikoj mjeri određuje njihov odnos prema stećku.
"Različite političke, nacionalne, etničke, kao i intelektualne grupacije tumače i predstavljaju stećke na različite načine. To samo po sebi i ne mora biti veliki problem, ali različito tumačenje stećaka, kao i svega ostalog, nerijetko doprinosi daljem generiranju drugih, većih i 'stvarnijih' problema s kojima intenzivno živimo (i umiremo) već nekoliko decenija", rekao je.
Da bismo dobili pravu sliku o stanju kulturno-historijskog naslijeđa dovoljno je pogledati u kakvim uslovima funkcionišu muzeji koji na najdirektniji način čuvaju to naslijeđe. Adis ističe da većinski pristajemo na takvo stanje i smatra da je ta nebriga za kulturu uopće jedna od glavnih karakteristika našeg savremenog (ne)kulturnog identiteta.
"Bosna je država sa zloćudno obesmišljenom verzijom višepartijske demokratije. S ovakvom državom se na pravi način može identifikovati jedino njena masivna državna i partijska administracija koja je zapravo najbrojnija i najvažnija bosanska 'etnija'. Oni su plaćeni da se brinu za sebe, a ne za zemlju i nekakvo kulturno naslijeđe. Očigledno svi ostali, s manjom ili većom razlikom, pristajemo na ovakvo stanje. Kako od 'običnih ljudi' očekivati ikakvu brigu o kulturnom naslijeđu kad im se sistematski uskraćuje obrazovanje i kad im se 'na prazan stomak' sve glasnije i učestalije pominje rat? Kako od onih na vlasti očekivati da se brinu o kulturi i naslijeđu kad ih nije briga ni za žive ljude? Ovako profilisano društvo je osuđeno na propast i pravo je čudo da išta funkcioniše", rekao je dodajući kako je naša opća nekultura, u sinergiji s etnonacionlističkim verzijama fašizma uzgojenim u partijskim plastenicima, recept za propast za koju nam zapravo ne treba ni rat.
Iako se, iz perspektive skulptora, može argumentirano žaliti na stanje u državi i njenoj kulturi, Adis se pita ima li smisla, u društvu koje se guši čak i na nivou elementarne egzistencije, tražiti bilo šta za kulturu.
"U konačnom rezultatu, kad se podvuče crta, izgleda mi da smo svi pogrešni. Svi imamo svoj dio odgovornosti za agoniju u kojoj država nije u stanju od propadanja čuvati ni ono što nam je ostavljeno u amanet, a kamoli značajno pomoći stvaranje novih vrijednosti", rekao je.
Naglašava da je to za naš narod pogubno toliko da već golim okom možemo i u svakodnevnim prizorima prepoznati vlastito propadanje.
"Puki pregled dnevnih vijesti, a kamoli sveobuhvatan prikaz proteklih nekoliko decenija, se moze opisati kao 'tma i tmuša'. Ali da ne bude zabune, ja sam po prirodi ipak više optimista, jer se ništa drugo i ne isplati biti. Ali istovremeno nisam idiot da ne vidim gdje smo sada", zaključio je Adis.
