Slikar Irfan Hozo: "Portretima grada" želio sam osvijetliti obične ljude koje srećemo

Kaže kako mu je žao što trenutno na portretima nema djece, no govori nam kako još ima vremena, a broj djela ovog ciklusa će se širiti.

"Na kraju sam shvatio da sam ovim slikama prikazao cijelu našu BiH. Nisam pravio selekciju ljudi ni po kakvoj osnovi, već samo prema onome što predstavljaju gradu", kazao je.

Hozo nam govori kako mu likovi s njegovih portreta nisu pozirali, već da mu je u tome pomogla tehnologija. Na sreću je, kaže, naučio rukovati računarima pa nakon što bi fotografisao osobu koja će se naći na njegovoj slici, fotografije je prebacivao na računar koji mu omogućava da ih uveća, pa je naprimjer oči i ostale detalje na licu mogao tako realistično prenijeti na platno.

Kaže nam kako rad na velikim formatima nekada može biti izuzetno težak, ali da je neke portrete završavao za samo dva dana, a kada bi sliku završio, shvatio bi da ipak nešto na njoj može promijeniti.

"Kada dovršite sliku, ma koliko ona dobro izgledala, uvijek je možete dotjerivati i mijenjati. Mislite da ste je potpuno završili i onda počnete da je preoblikujete, mijenjate boju, odjeću, svjetlo... Sve je to poslije igra. Vjerujem da će polovina ovih slika ponovo doživjeti neku promjenu", kazao je.

Ostao vjeran realizmu

Iako stvara već četrdeset godina, njegov rad se nije mnogo promijenio. Oduvijek je vjeran realizmu i vjeruje da će to biti njegov put do kraja te dodaje da mu ni nakon skoro pola vijeka nije teško pronaći inspiraciju za slikanje.

"Mene rad potpuno hipnotizira. Sada da mi neko kaže napravi slike svih stanovnika Sarajeva, ne bi mi bilo mrsko. Rad me održava. Koristim ga kao terapiju. Volim da radim. Dok sam radio ove portrete godinu sam bio samo u ateljeu. Niste me mogli vidjeti ni na ulici, ni u kafani", rekao je kroz smijeh.

Uprkos radu i trudu, kaže nam da, kako biste živjeli od slikarstva u našoj zemlji, morate biti veoma snalažljivi, jer ljudi, baš kao i država, ne cijene dovoljno umjetnike i umjetnost.

"Egzistencija je svakom čovjeku najvažnija i kada govorimo o slikarstvu ovog tip, kada idete od grada do grada i pokazujete slike, mislim da teško koji slikar može izdržati, izuzev onih najvećih. Ovo je doba snalažljivosti, doba kada morate raditi i neke druge stvari da biste osigurali egzistenciju. Volio bih kada bi ljudi više cijenili slikarstvo", priča nam.

Dodaje kako su nekada, u bivšoj Jugoslaviji, ljudi, ali i država puno više cijenili rad umjetnika.

"Ovo sada je potpuno neka druga stvarnost. Ja ne mogu očekivati da ljudi budu zainteresovani za slike kada imaju neke druge obaveze, prioritetnije stvari, kako da sa što manje novca prežive ovo vrijeme. U ono vrijeme ljudi nisu imali egzistencijalnih problema, imali su višak novca, a društvo je došlo do tog stadija da je pomagalo umjetnost. Danas je to, nažalost, dosta drugačije, pa iako imamo pedesetak slobodnih umjetnika, niko ne učestvuje u kreaciji njihovih dijela, prezentaciji, a o otkupu da ne govorimo", kazao nam je.

Na kraju razgovora Hozo nam je kazao i kako je stanje na likovnoj sceni BiH u umjetničkom smislu prilično dobro te da prati rad i svojih mlađih kolega. Vjeruje da će, uprkos teškoj situaciji, u kojoj se umjetnici ponekad nalaze, slikarstvo u BiH opstati.